Objavljeno na odabrani datum

Održan Izlet u Logorsku dolinu

Tog lijepog popodneva, 2. srpnja 2010. godine, unatoč povremenom pojavljivanju oblaka, sunce nam je nekako svima jače sjalo jer smo napokon ostavili radni tjedan iza sebe i krenuli put Logorske doline. Puni entuzijazma, dobrog raspoloženje i želje za planinom stigli smo navečer do doma gdje smo se smjestili. Uz večernji ugodni razgovor upoznali smo malo bolje svih jedanaest osoba koliko je sudjelovalo i podsjetili se kakav okus ima slovensko pivo. Pogled na okolicu i strašne kamene vrhove koji strše visoko iznad nas nekima ulijevaju nevjericu da će već sutra biti na njima. Uvjereni kako je čovjek valjda pametniji ujutro, nismo vidjeli smisao da ih uvjeravamo u suprotno. Slijedi spavanje, buđenje, doručak i pokret. Lagani uspon do 50-metarskog slapa Rinka i Orlovog gnijezda (tako se zove birc napravljen od drveta u stijeni, koji svojim izgledom i položajem podsjeća na gnijezo). Čuju se prve oduševljene reakcije dok fotici bilježe nove materijale za osobnu zbirku. Slijedi uspon koji kao da nam želi reći: „ Patrikovci, ali i vas par koji to niste, sa ovom planinom se nije za šaliti.“ Oglušujemo se na to i pokušavamo uhvatiti zrak i ritam za dalje u čemu nam je pomogla okrepa na izvoru samog slapa.

Odmor na Frišofovom domu dolazi kao naručen, upijamo energiju od sunca i hmelja, susrećemo hrvatske planinare koji nam daju svijete kako i što, te krećemo dalje. U popodnevnim satima preko stijena i sajla stižemo do Kmniškog sedla i istoimene kuće.  Nakon ručka i odmora oni kojima to nije bilo dovoljno produžuju odmor spavanjem, a nezasitni avanturisti se uspinju na obljižnji vrh Branu. Treći su tražili pogodno mjesto sa pogledom na dolinu gdje će slušati planinu i ona njih, te razgovorom i smijehom produbljivati strara i stvarati nova prijateljstava.

Trećeg dana, a drugog jutra, čekao nas je dug i raznolik put isprepleten kamenim stazama sa sajlama, snijegom, sipinama i za kraj putem kroz šumu. Uspon na Planjavu ozbiljno je upozorio neke da se pozabave svojom formom kako bi im slijedeći ovakav put ipak bio malo ugodniji. Jučerašnja grupa nazasitnih avanturista, s pokojim pridruženim članom, odlučila se još i za uspon na Ojstricu i najtežim mogućim putem spuštanje u dolinu. Za tu avanturu bili su nagrađeni kišom i povećanom dozom adrenalina.

Živi i zdravi sastajemo se u podnožju, na brzinu djelimo dojmove i žurimo se uhvatiti večernju misu. To su nam jako olakšali naši Isusovci iz Palme koji znaju za da je u ljetnim nedjeljama najbolje imati jednu kasnu (20:30h) kako bi ljudi slični nama svoju duhovnu okrijepu u planini mogli okruniti i zajedništvom oko euharistijskog stola. (VG)

---

Održan Ljetni kamp na Velebitu 2010.

Neki taj tjedan čekaju cijelu godinu. Prema njemu traže godišnje odmore, stvaraju planove, maštaju i nadaju se. Gotovo uvijek se isplati i preko svih očekivanja. Velebit nas je ugostio od 12. – 18. srpnja u godini 2010-oj. Velebit nas je počastio sa krasnim, sunčanim danima i neobično toplim noćima. Velebit nas je očarao i zamaglio nam pogled za svakodnevicu kako bi se mogli umorni odmoriti, prazni napuniti, bezvoljni oživjeti.
Na našem starom mjestu u Velikom Lomu, na području NP Sjeverni Velebit, uz posebnu dozvolu, digli smo šatore koje su nam zaista bili smještaj s tisuću zvjezdica. Takva se raskošna ljepota ne može stvoriti ljudskim snagama. Pričalo se da smo dijelili dolinu s tri obitelji medvjeda koji su se ipak uviđano maknuli od naše logorske vatre i buke, za razliku od tisuća obada koji su letjeli za nama kao plašt. Nakon mnogo uboda, žalopojke je prekinuo mudar komentar:  Mi smo došli k njima, a ne oni k nama.“ Morali smo se naučiti suživotu, bez obzira koliko on težak bio.
U kampu je živjelo dvadesetak sudionika, članova i prijatelja HPD Sv. Patrik. Bez obzira jesu li se prizorima koji su nam darovani prepustili prvi put ili tek jedan od mnogih u nizu, na jednaki su se uporni način penjali, spuštali i hodali da bi ih upoznali još više i još bolje. Otišli smo na ogromnu livadu Lubenovac koju više nitko ne kosi i nitko ne pase i koju zbog toga neke buduće generacije više i neće moći gledati. Popeli smo se na Kozjak koji je poseban zbog livada kao iz slikovnica koje se prolaze prema vrhu, a dok smo hvatali dah mogli smo dugo promatrati kako divokoze bez tih problema trče i skaču s kamena na kamen, s livade u šumu.  Pohod po vrhovima Rožanskih kukova je najdraža tradicija gdje svi ostaju bez daha – na sve moguće načine. Tamo se oslanjamo na klekovinu koja se mora čvrsto prihvatiti da bi gore rasla, držimo se sajli i ljestvi, a ponekad i jedni drugih. Iskustvo od kojeg se raste. Držali smo se Premužićeve staze pomažući u obnovi Rossijeve kolibe, odnoseći suvišni i donoseći potrebni materijal. Vratili smo se u planinarski dom Zavižan i u njegovu okolicu, koliko zbog pogleda, toliko i zbog društva koje nas gore uvijek čeka.
Svaki dan bio je obogaćen nekim duhovnim sadržajem kroz razgovor ili zajedničku molitvu, ali i tjelesnim sadržajem preko sprecijaliteta spremljenih na logorskoj vatri. Nakon višegodišnje stanke obnovio se običaj odlaska na izlazak sunca, koji je ispao prilično vjetrovit i oblačan, tako da nastavljamo čekati neku slikovitiju i možda plodonosniju priliku negdje u budućnosti. Bilo je i ponešto zbližavanja s velebitskom travaricom, kako u čisto ženskom, tako i u miješanom društvu. Neki su izgorjeli od sunca, neki se pripalili pri ognjištu, razmjenjivale su se deke i marame, tradicionalno vadila kanta iz bunara, a o počecima nekih filmskih karijeri slušajte na nadolazećem planinarskom križnom putu…
Neprocjenjiva je to prilika da bolje upoznamo sami sebe i svoje sposobnosti i ograničenja, kao i jedni druge, tuđe potrebe i želje, smjehove i tuge. I opet će doći vrijeme sljedeće ljeto kada će se taj tjedan približiti i neki će se ljudi odvažiti, stvarati planove, mašatati i nadati se… Nadamo se da ćete i vi, koji ovo čitate, biti među njima. (KP)

Iznad Lubenovca

Iščekivanje vjetrovitog izlaska sunca

Opuštanje u kampu

Lagana šetnja kroz šumu

Još uvijek šetnja kroz šumu, ali sada uzbrdo

I napokon pravi izazovi u stijeni

---