„Hvalite Boga jer je dobar: vječna je ljubav njegova! Jedini on učini čuda velika: vječna je ljubav njegova! Mudro sazda on nebesa: vječna je ljubav njegova! On utvrdi zemlju nad vodama: vječna je ljubav njegova! On daje hrane svakom tijelu: vječna je ljubav njegova! Hvalite Boga nebeskog: vječna je ljubav njegova! (Ps 136, 1. 4. 25)“
Riječi za tebei
Stranica 1 od ukupno 16 stranica 1 2 3 > Last »
Prva radna akcija ove godine održati će se na Cerini 4. veljače. Počinje u 9.00 s doručkom. Izrađivati će se kostimi za fašnik i ostali rekviziti te manji radovi unutar kuće.
Zbog organizacije ručka potrebno se najaviti na mail: .(JavaScript must be enabled to view this email address)
U subotu 7. siječnja održane su tradicionalne kolinje na Cerini. Spremljeno je meso, napravljene kobasice i krvavice te dio mesa stavljen u rasol. Sve će nam trebati za zajedničke obroke dok se krene s radnim akcijama na Cerini.
Vrijedni članovi proveli su sunčan dan u druženju ali i radno uz meso, zelje, čvarke, kobasice…
Ostaje svim članovima doći na Cerinu i kušati delicije.
U posjeti su bili prijatelji iz HPD –a „ Kalinje“ iz okolice Svetog Ivana Zeline i za zavičajnu zbirku poklonili nekoliko etno predmeta.
Nesvakidašnja modna revija održana je 14. prosinca 2011. g. u Samoborskom muzeju. Na prijedlog vodstva Društva Sv. Izidora Seljaka njegove su članice odjenule oplećke koje su same izrađivale, ali i one iz starih škrinja. Pokazale su ih prisutnima na modnoj reviji, s nadom da će ga Samoborke poželjeti nositi uz modernu odjeću.
Ravnatelj Muzeja Miroslav Milonjić pozdravio je prisutne, a viša kustosica Muzeja Lela Roćenović govorila je o oplećku tijekom povijesti. Uvod u modnu reviju bila je recitacija stihova Miroslava Krleže “Ni med cvetjem ni pravice” u nadahnutoj interpretaciji Samoborca Josipa Blaževića.
Radovan Librić, tajnik Udruge Ekosspiritus, pri kojoj Društvo Sv. Izidora Seljaka djeluje, ujedno i začetnik ideje o modnoj reviji oplećaka, pozdravio je prisutne u ime Udruge, a posebno u ime članica Društva, vrijednih djevojaka i žena koje su godinu dana učile vesti, odnosno našvavati samoborski oplećek. Toj su ih vještini podučavale najstarije članice Društva Evica Vlahović i Ana Frkin, a one su ga na modnoj reviji predale svom Gradu, možda kao jedan od suvenira, a svakako kao dio samoborskog identiteta i baštine na koju su itekako ponosni.
“Modeli koji će oplećke nositi bit će manekenke uz koje se ne vežu nikakve afere, ne luduju za nogometašima i ne žele ostvariti manekensku karijeru, jer su u Božjim očima već dragocjene, neponovljive i jedinstvene, pravo bogatstvo naše Udruge i našeg Samobora”, naglasio je Radovan Librić.
Potom se prisutnima obratila Lidija Momić, voditeljica radionica samoborskog oplećka, koja je i osmislila modnu reviju.
“Sve što je godinama bilo čuvano u starim škrinjama i po tavanima polagano je padalo u zaborav, pa smo upravo to nastojali predstaviti, ponovno oživljavajući to vrijeme. Vrijeme kad su naše prabake, bake i majke danima strpljivo i s puno ljubavi izrađivale svoje odjevne predmete, oblačeći ih ponosno za nedjeljne mise i veće blagdane. Na našim smo radionicama usvojili kako nošnju čuvati, odijevati i nositi, i u svemu tome otkriti vlastiti identitet u gradu u kojem živimo. Sretni smo što nas svojim radom i vještinama obogaćuju naše starije članice, nesebično prenoseći svoje znanje mlađim generacijama. Tako je i nastala ideja o izradi oplećka koji će se moći nositi i uz modernije “komade” odjeće”, rekla je Lidija Momić. Učlanivši se u Društvo, shvatila je da je na njenom tavanu spremljena kutija bake Slavice. Kutija koja skriva blago samoborskog kraja i njenog identiteta – tri prekrasne bakine nošnje. Lidija ih danas ponosno odijeva i brižno i s ljubavlju čuva, zajedno s uspomenama na baku. Sretna što je većinu vještina u izradi nošnje baka Slavica prenijela i na nju.
Uz poznate zvuke tamburice, Muzejom su prošetali prvi modeli u oplećkima uz tradicijsku nošnju, odnosno uz “debelo rubje”. To je odjeća sašivena od domaćeg platna kojeg su izrađivali tkalci, a istovremeno su u platno tkali višebojni konac – mulinu. Žene su pak oplećke ukrašavale bijelim koncem, ponajprije prsa i rukave koji su završavali taclinima. Takva je narodna nošnja bila vezana uz starodrevnu župu Samobor (danas Samobor, Lug Samoborski i Domaslovec) i po njoj su Samoborke bile prepoznatljive u Zagrebu, na Mariji Bistrici… uglavnom izvan svoga mjesta stanovanja.
Narodna je nošnja itekako pratila modu tadašnjeg vremena pa su taclini, po mišljenju mnogih etnologa, nastali u 17. stoljeću pod utjecajem pučke mode alpskih zemalja te pripadaju stilu baroka.
Udruga u svojoj arhivi ima više od 20 komada takvih bogato ukrašenih oplećaka među kojima ne postoje dva ista komada. Razlikuju se međusobno po ukrasima na prsima i na rukavima. Dvije su žene odjenule svečanu nošnju, prebor, starodrevne župe Samobor, sa svim dijelovima; jedna je imala rubac zavezan pod bradu, što je stariji tip nošenja rupca, a jedna na potiljku, što je noviji način nošenja rupca. Oplećke debelog rubja odjenule su potom dvije djevojke, a oplećki uz bijeli konac imali su i nekoliko detalja izrađenih mulinom ili višebojnim koncem. Zanimljivo je da su ti oplećki bili kratki, jer se štedio materijal, a htjela su se istaknuti prsa i rukavi, dok se dijelovi sakriveni u rubači ili prekriveni lajbekom nisu ukrašavali.
Potom su modeli odjenuli narodnu nošnju zvanu “tenko rubje”, koja se počela nositi između dva svjetska rata. Izrađivana je od platna kupljenog u trgovini i zato je bila cjenjenija. U toj su se nošnji žene udavale i išle u crkvu nekoliko puta godišnje: na Božić, Uskrs, Tijelovo i Duhove, a u njoj su se i pokapale. U oplećek su ušite kupovne čipke koje su ljudi nazvali “engleska čipka”. Nošnja je bila bijela, s taclinima, odnosno svečanim završecima rukava.
Slijedili su modeli u narodnim nošnjama s oplećkom, ali i rubačom i fertunom izvezenim rožama. Te su se nošnje pojavile 50-ih godina prošlog stoljeća, kada su tkalci prestali tkati nošnje. Ponekad su rože bile našite mašinom, a ponekad rukom. Modeli su odjenuli svečanu nošnju s rukom izvezenim rožama, ali i oplećek uz moderan način odijevanja.
Kad su se u trgovinama mogli nabaviti višebojni materijali s tiskanim uzorcima – cvetekima ili nekim ornamentima, žene su počele nositi tzv. kiklu ili opravu. Tu su nošnju odijevale za rad kod kuće i na polju, a kad se 60-ih godina postupno prestajala nositi narodna nošnja od domaćeg platna, kikla se počela nositi i u crkvu. Danas je nose starije žene, sve preko 70 godina. U sedam sela župe Domaslovec 40-ak žena takvu nošnju odijeva svaki dan i nedjeljom u crkvu, a u samoborskom kraju njih između 200 i 300. Taj prepoznatljiv identitet naše samoborske okolice polako odlazi u povijest.
To je bio i glavni razlog što je Društvo Sv. Izidora Seljaka započelo s radionicama izrade oplećka. Često u ovoj narodnoj nošnji izlaze na proštenja, izlete, druženja, a kikla nije tako zahtjevna za održavanje. Modeli su je odjenuli s oplećkima starim više od 70 godina. Glavni su motiv bile rože, ali i drugo cveća. Oplećki na rukavima nemaju tacline, a kraj rukava je našiven i ponekad ukrašen rubekima.
Oplećek s bogato našitim prsima i rukavima, star oko 70 godina, odjenula je jedna od najstarijih članica Društva Evica Vlahović iz Farkaševca. Izvezla ga je svojim rukama još kao djevojčica. Potom su žene pokazale narodnu nošnju koju odijevaju povremeno, na svečanostima u Gradu ili prilikom nekih aktivnosti u Društvu, stare oplećke uz modernu odjeću, kombinaciju oplećka i surke te nove oplećke uz tradicijsku odjeću.
Djevojke su 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća uzimale oplećke svojih baka i majki, a njihovim prepravljanjem, prekrajanjem ili ubacivanjem dijelova u nove krojeve nastajale su nove modne kreacije. Vidjeli smo jednu takvu tuniku sa surkom.
Na kraju revije članice Društva prošetale su Muzejom u oplećkima koje su same izradile. Dužeg su kroja, a nose se na traperice, neke druge hlače ili pak na suknje. Iris je svoj oplećek ukrasila irisima, neke su žene izvezle rože, ali i neko drugo cvetje… o čemu su na kraju ove neobične modne revije i zapopevale – Protuletje, modro cvetje…