Stranica 1 od ukupno 4 stranica  1 2 3 >  Last »

TEKST PLANINARSKOG KRIŽNOG PUTA - KORIZMA 2011.

Tekst 47. planinarskog križnog puta

Tekst meditacija za 47. Planinarski križni put napisao je Nikola Kuzmičić, vjeroučitelj.Dajemo vam ih za meditaciju i molitvu u Vašim zajednicama, radu u manjim skupinama i osobnom razmatranju.

PLANINARSKI KRIŽNI PUT
KORIZMA – 2011.

I – OSUDA

“Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo!” – poručuje nam Isus u Evanđelju.
Ne boj se ogovaranja, omalovažavanja i etiketiranja.
Budi ponosan na svoje kršćansko opredjeljenje, na odluku da nasljeduješ Isusa koji je Krist.
Svaki put, iako težak, biva lakši ako imaš cilj pred sobom.
Biva lakši ako imaš motiv.
Biva lakši ako imaš prijatelje koji će ti pomoći.
Živi punim plućima svoje kršćanstvo.
Ne zatomljuj istinu o Bogu Ocu koji je Ljubav.
O Bogu Sinu koji je radi nas i radi našeg spasenja postao čovjek.
O Bogu Duhu Svetome koji nas usmjerava i vodi kroz život.
Ne prešućuj činjenicu da izvan Krista nema spasenja. Da po križu dolazimo do uskrsnuća.
Ne boj se onih koji se rugaju, koji smišljaju laži i iskrivljuju činjenice.
Pogledaj u svoje srce i tamo ćeš naći mir.
Pogledaj prijatelja do sebe i tamo ćeš naći pomoć.
Pogledaj prirodu oko sebe i tamo ćeš naći dokaz.
Pogledaj Boga raspetog na križu i tamo ćeš naći smisao.

II – ODGOVORNOST

Bog je i tebe stvorio.
Bog te je htio upravo takvog kakav jesi.
Ljubav prema Bogu se ponajprije pokazuje prihvaćanjem sebe i ljubavlju prema sebi.
Prihvati sebe sa svim svojim vrlinama i manama, sa svim svojim sposobnostima i nedostatnostima, sa svim prednostima i nedostacima.
Ne gubi vrijeme stvarajući lažnu sliku o sebi, nego izgrađuj sebe polazeći od istine o sebi.
Bog te je stvorio jer s tobom ima plan.
Prepoznaj svoje poslanje.
Prepoznaj razlog postojanja.
Ne boj se odgovornosti i izazova.
Iziđi iz zidova kojima si se ogradio, iz maski koje mijenjaš po potrebi, iz začaranog kruga umišljene sigurnosti.
Poslušaj Božji poziv.
Poslušaj Božji glas.
Poslušaj Božju volju.
Nisi slučajno na ovom svijetu. Željeno si Božje dijete. Voljeno si Božje dijete.
Zadatak koji je Bog tebi povjerio nitko drugi ne može napraviti.
Ne boj se odgovornosti.
Ne boj se suradnje s Bogom.

III – STRAH OD PADA

Ne dopusti da te zavedu pričom o tome kako treba biti bolji od drugih i u svemu savršen.
Imaš pravo na slabost.
Imaš pravo na neuspjeh.
Imaš pravo na pad.
Nemoj biti od onih koji se ne usuđuju jer misle da neće biti najbolji.
Ne moraš biti najbolji.
Ne moraš biti bolji od drugih. Budi svakodnevno bolji od sebe. Napreduj iz dana u dan.
Ustani nakon svakog pada. Obnovi snage nakon svakog poraza. Ne gubi cilj iz vida.
Strah od pada će ti podrezati krila i nikada se nećeš vinuti u visine. A za let nam je duša stvorena.
Strah od pada će te zaustaviti u podnožju i nikada nećeš doživjeti čudo osvajanja vrhova. A vrhunci nas zovu.
Strah od pada će učiniti da padneš i nikada ne ustaneš.
Iziđi iz mentaliteta brzih uspjeha i kratkotrajne slave.
Ništa trajno ne postiže se na brzinu.
Prihvati činjenicu sporog rasta.
Prihvati činjenicu teškog stjecanja iskustva.
Prihvati činjenicu polaganog napredovanja.
I nemoj odustati.

IV – BRAK I RODITELJSTVO

Bog te je stvorio da budeš sustvoritelj. Bog ti je povjerio mogućnost stvaranja novog života.
Ne boj se života.
Ne boj se roditeljstva.
Ne boj se braka i obitelji.
Neka ti ne prođe niti jedan dan, a da se ne pomoliš za osobu koja ti je krenula ususret.
Za osobu koju ćeš jednog dana prepoznati i s njom odlučiti proživjeti ostatak života.
Moli za tu osobu i izgrađuj sebe.
To je osnovni preduvjet za sretan brak. To je jedini preduvjet za odgovorno roditeljstvo.
Moli za osobu s kojom ćeš biti u braku i izgrađuj sebe.
Razvijaj u sebi vrijednosti koje će ti pomoći da jednoga dana tvoja obitelj po tebi bude sretna.
Odgoji se za ozbiljnost i odgovorno ponašanje.
Nauči biti pouzdan čovjek.
Odgoji se za skromnost i strpljivost.
Nauči se imati vlastiti stav i argumentirano iznositi vlastito mišljenje.
Odgoji se za sućut, odvažnost i temeljnu opredijeljenost.
Budi otvoren nadahnuću.
Budi otvoren životu.
Budi otvoren roditeljstvu.
Budi sustvaratelj.

V – ORGANIZIRANA SOLIDARNOST

Ljubav prema bližnjemu nije nam ponuđena kao mogućnost.
Ljubav prema bližnjemu je nužnost kršćanskog života.
Solidarnost s bratom i sestrom koji su u potrebi ne pokazuje se prigodnim darivanjima ili vikend akcijama dobrote koje će nas uljuljkati u mislima da smo dobri i plemeniti.
Prava solidarnost je trajna.
Prava solidarnost zahvaća potpunog čovjeka.
Prava solidarnost je organizirana.
Mnoštvo pojedinačne dobrote čeka da se umreži. Da postane svjedočanstvo koliko je kršćanstvo živo i ljubavlju djelotvorno.
Čovjek u potrebi treba tvoje vrijeme.
Čovjek u potrebi treba tvoje talente.
Čovjek u potrebi treba tvoju blizinu.
Iziđi iz zaslijepljenosti koja te neprestano usmjerava na vlastite muke i probleme.
Pogledaj svijet oko sebe.
Primijeti čovjeka pokraj sebe.
Uključi se i pomozi onima koji su započeli stvaranje boljega svijeta i kršćanske civilizacije ljubavi.
Ne zavaravaj se da ćeš učiniti da svima na svijetu bude dobro. Ali znaj da po tebi može biti bolje.

VI – ISTINA O PROŠLOSTI

Sadašnjost je utemeljena u prošlosti i usmjerena prema budućnosti.
Nema kvalitetne sadašnjosti ni sretne budućnosti bez jasne prošlosti.
Živimo u vremenu kada nam zamagljuju istinu o prošlosti i istinu o nama.
Traži se da budemo oni koji kleče bez ponosa i svijesti o sebi.
A mi znamo tko smo.
Znamo što je bilo.
I znamo kako je bilo.
Potomci smo ljudi koji su, usprkos svim nevoljama, ostali vijerni Bogu i rodu.
Mi nismo ni siročad ni roblje.
Mi nismo ni divljaci ni zločinci.
Mi nismo ni bezimeni ni beskućnici.
Baštinici smo slavne prošlosti. Imamo razloga za ponosnu sadašnjost. Imamo snage za sretnu budućnost.
I premda na nas padaju sjene zakopanih istina i ponavljanih laži, mi jesmo i želimo biti bolja budućnost.
Jesmo i želimo biti ponosni i marljivi ljudi.
Puni poštovanja prema svima i ispunjeni ljubavlju prema svome.
Dok nam njive sunce grije.
Dok nam hrašće bura vije.
Dok nam mrtve grobak krije.
Dok nam živo srce bije.

VII – GRIJESI STRUKTURA

Navikli smo se na laž da je vjera privatna stvar.
Navikli smo se na laž da se mi kršćani ne smijemo baviti politikom.
Navikli smo se da svatko tko poželi može nas kršćane vrijeđati i nekažnjeno napadati.
Nije na svijetu loše zbog onoga što loši ljudi čine, nego je na svijetu loše zbog onoga što dobri ljudi ne čine.
Ne miči se u stranu.
Ne dopuštaj da drugi odlučuje o tebi.
Nemoj nijemo promatrati kako podižu glas protiv života i čovjekova dostojanstva.
Živi naglas svoje kršćansko opredjeljenje.
Utkaj svoje kršćanstvo u svoj posao.
Osmisli kršćanstvom kulturu.
Prožmi kršćanstvom javnost i medije.
Oplemeni kršćanstvom politiku.
Organiziraj se. Uključi se. Djeluj. Progovori.
Izbori se za svoja prava.
Ne dopusti da ti nameću površne teme i besmislena ponašanja.
Ne dopusti da te pretvore u poslušno i nemisleće biće.
Ne dopusti da vrijeđaju ono što ti je sveto.

VIII – GOVOR O BITNOME

“Ako su mene progonili”, govori Isus, “i vas će progoniti”.
Svjedočanstvo je to koje se ostvaruje u svim vremenima i prostorima.
Oni koji doista nasljeduju Isusa bivaju proganjani i uklanjani.
Ali, kršćani i vjeruju u onoga koji je na sebe uzeo križ i sebe darovao na križu.
Kršćanstvo progovara o bitnim stvarima.
Zato ga progone oni koji forsiraju površnost i besmislenost.
Kršćanstvo se obraća čovjeku u ljubavi i poštovanju.
Zato ga progone oni koji žele mase kojima će manipulirati.
Kršćanstvo potiče čovjeka da misli vlastitom glavom.
Zato ga progone oni koji žele poslušnike i nemisleće sljedbenike.
Kršćanstvo ističe dostojanstvo čovjeka, jedinstvenost, neponovljivost i vrijednost svakoga od nas.
Zato ga progone oni koji nas žele pretvoriti u male, nesigurne i nevažne ljude.
Pred tobom je izbor.
Imaš mogućnost biti čovjek i kvalitetno proživjeti život poštivajući dostojanstvo svakoga čovjeka.
Ili biti potrošač kojega će zavoditi određivanjem što je važno, koga moraš obožavati, a koga prezirati.

IX – RADOST

Uz svu prljavštinu i jadikovanje, nedorečene misli i porušene snove, ovo je ipak divan svijet.
Bog želi da prepoznaš ljepotu.
Bog želi da osjetiš radost.
Bog želi tvoju pjesmu, tvoj ples i tvoj osmijeh.
Bog Mojsiju daje odredbu koja je zapisana u srcu svakoga od nas: Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!
Bog te podsjeća da ne zaboraviš. Bog pazi da ne propustiš. Bog brine da ti ne promakne.
Spomeni se!
Bog te ne opominje da se bacaš u prašinu pred njim i omalovažavaš se.
Bog te opominje da svetkuješ.
Spomeni se da svetkuješ.
Spomeni se da se raduješ. Spomeni se da se veseliš. Spomeni se da feštaš.
Bog želi tvoju sreću.
Bog zna da si prezauzet. Da nemaš vremena.
Bog zna da možeš pomisliti da si jači i izdržljiviji nego što zapravo jesi.
Zato te podsjeća.
Zato te podržava da ne kloneš.
Šest dana radi, a sedmi se odmaraj.
Svetkuj dan Gospodnji.
Budi s braćom i sestrama. Veseli se životu. Slavi Boga svojim slavljem.

X – SPOLNOST

Bog je stvorio čovjeka kao muško i kao žensko i darovao ih je jedno drugom da se pomažu i u ljubavi rađaju djecu.
Bog te je stvorio kao spolno biće.
Bog ti je darovao karizmu spolnosti.
Predugo se ljudsko tijelo i sve vezano uz spolnost smatralo prljavim i zlim.
Ali, mi kršćani znamo da je spolnost Božji dar čovjeku.
Potrebno je odbaciti krivu sliku o spolnosti.
Potrebno je shvatiti važnost i svetost spolnog odnosa. Posebno prvog spolnog odnosa.
Djevičanstvo nije balast kojega se treba što prije riješiti.
Djevičanstvo je vrijednost koja se stupanjem u prvi spolni odnos ne gubi, nego se dariva.
Djevičanstvo se ne gubi. Djevičanstvo se dariva.
Djevičanstvo možeš darovati samo jednom u životu i samo jednoj osobi.
Zato nemoj dopustiti da ta osoba bude bilo tko.
Djevičanstvo je jedinstven dar, a prvi spolni odnos dragocjen.
Ako si svjestan te činjenice, onda nećeš srljati u prvi spolni odnos, nego ćeš, uz molitvu, dobro promisliti tko je osoba dostojna primiti jedinstven dar koji imamo i čuvamo samo za nju.

XI – DUHOVNO ZVANJE

Bog neprestano poziva ljude koji će mu se potpuno predati u svećeničkoj ili redovničkoj službi.
Bog i danas susreće mladiće i djevojke koje poziva: “Ako hoćeš, dođi i slijedi me.”
Crkvi su potrebni sveti svećenici. Sveti redovnici. Svete redovnice.
Crkvi su potrebni autentični kršćani koji će se svjedočanski darovati Bogu i čovjeku.
Poslušaj Božji glas. Poslušaj svoje srce.
Možda Bog tebe zove. Možda Bog danas tvoje srce dotiče.
Iziđi iz straha koji te sputava da mu odgovoriš spremno i potpuno.
Iziđi iz predrasuda o svećeništvu i redovništvu koje te ometaju u donošenju ispravne odluke.
Svećenici i redovnici nisu neobični, drugačiji, sposobniji, vjerniji ili čudniji ljudi.
Ne pitaj se hoćeš li moći dokle god slijediš Svemogućega.
Istinska sreća je biti ondje gdje ti je mjesto.
Najteža nesreća je živjeti život za koji nisi.
Božji poziv na duhovno zvanje je poziv da ostvariš sebe.
Da živiš ono za što te je Bog stvorio.
Da budeš sretan.

XII – EUHARISTIJA

Tako smo različiti, obdareni raznovrsnim talentima, opečaćeni drugačijim životnim iskustvima i zagledani u raznolike snove o budućnosti.
A oko euharistijskog stola smo braća i sestre.
Nigdje se tako očito ne pokazuje Božja ljubav prema svakom čovjeku, kao u misi.
Dok molimo jedni uz druge i jedni za druge.
Ne bojimo se priznati vlastitu grešnost pred braćom i sestrama.
Ne bojimo se moliti ih za pomoć.
Nije nam neugodno, poput djeteta, slušati Očevu Riječ.
I ponizno, otvorena duha, uma i srca, slušati tumačenje Božje Riječi.
Puni radosti s braćom i sestrama pjevamo, javno obznanjujemo svoju vjeru i opredjeljujemo se za ljubav prema Bogu i čovjeku.
Prihvaćamo otajstvo vjere o Kristovoj prisutnosti pod prilikama kruha i vina.
I u zahvalnosti blagujemo Tijelo Kristovo.
Nema kršćanstva bez Crkve. I nema Crkve bez Euharistije.
Nemoguće je biti kršćanin a ne osjetiti nutarnji imperativ za sudjelovanje u misi. U zajedništvu braće i sestara.

XIII – OBITELJSKA MOLITVA

Na početku tvog života je obitelj.
Živiš u obitelji. Rasteš u obitelji.
Na kraju tvoga života okupit će se obitelj.
Ma koliko ti izgledala nesavršena ili iritantna, upravo je tvoja obitelj tebi darovana. I ti njoj.
Sa svih strana se pokušava uništiti obitelj jer u njoj ne vlada logika tržišta, nego logika ljubavi.
U obitelji se ne naplaćuje, nego se dariva.
U obitelji ne postoji ekonomska isplativost, nego briga za slabije i međusobna podrška.
Nije obitelj u krizi, nego je napadana od onih koji ne žele da postoje ljudi koje povezuje darivanje, sućut, požrtvovnost, zauzimanje za drugoga i ljubav.
Obitelj u kojoj živiš može se sačuvati od propasti jedino uzajamnom ljubavlju i obiteljskom molitvom.
Učini sve što možeš da u tvojoj obitelji svakodnevno bude očita uzajamna ljubav svih članova obitelji.
Učini sve što možeš da u tvojoj obitelji svakodnevno bude prisutna zajednička molitva, poglavito zajedničko čitanje i promišljanje Svetoga Pisma.

XIV – NADA

Ne očajavaj kada ti se učini da je sve mrtvo.
Uzvjeruj i pričekaj da prođu tri dana, ma koliko dugo trajali.
Ti si kršćanin. Biti kršćanin znači biti čovjek nade.
Kršćanska nada nije nerazborito tješenje kako jednom mora biti bolje niti bijeg od stvarnosti.
Kršćanska nada je prihvaćanje istine da smo po Kristu spašeni i da se nad nama očituje Božja ljubav.
Ti si kršćanin. Ti si svjetlo svijeta.
Tvoja vjera, tvoja nada i tvoja ljubav trebaju svijetliti ovom svijetu. Biti znak i putokaz.
Ti si kršćanin. Ti si dio Crkve.
Dio si zajednice ljudi koji su pozvani darom vjere i koji sudjeluju u sakramentalnom zajedništvu.
Dio si zajednice koju vodi Duh Sveti, a predvodi Papa.
Dio si zajednice koja, kao što ističe geslo ovogodišnjeg Papinog dolaska u Hrvatsku, živi zajedno u Kristu.
Budi čovjek nade.
Budi čovjek vjere.
Budi čovjek zajedništva.
Budi onaj koji će prvi ljubiti.
Budi onaj koji će se zauzeti za čovjeka u potrebi.
Budi promjena koju želiš vidjeti.

XV – ZAHVALA

Isuse Kriste, Sine Boga živoga, hvala ti za tolike pravednike koji svojom dobrotom omogućuju da i dalje postojimo pred Licem tvojim.
Hvala ti za one koji riječju, životom i dobročinstvom opraštaju nanesenu im nepravdu i time zatiru spiralu zla i stvaraju civilizaciju ljubavi.
Hvala ti za one koji su istinoljubivi, koji ne dopuštaju da se proširi pošast kratkotrajnog pamćenja, relativiziranja činjenica i prilagođavanja prošlosti sadašnjim interesima.
Hvala ti za one koji ustraju u dobru suprotstavljajući se zavisti, spletkama, podcjenjivanju i mentalitetu koji oprašta sve osim sposobnosti i uspjeha.
Hvala ti za one koji se, iz ljubavi prema tebi, daruju čovjeku u nevolji ne tražeći ništa zauzvrat osim da se u svim strukturama poštuje dostojanstvo čovjeka kojega si stvorio na svoju sliku.
Hvala ti za velikodušne ljude koji ne štede talenata, vremena ni imovine da doprinesu stvaranju boljega svijeta.
Hvala ti za blage, skromne i pristojne ljude koji svojim nenametljivim trajanjem jamče prave vrijednosti.
Hvala ti za one koji, u ovom vremenu poruge, nestalnosti i banalnosti, svojom postojanošću i vjernošću svjedoče da ima neupitnih načela.
Hvala ti za one koji svojom smirenošću i osjetljivošću za čovjeka unose mir u naše dane, smisao u naše polemike i daju cilj našim traženjima.
Hvala ti za one koji svojom radošću brišu suze tužnih, liječe patnje ranjenih, usmjeravaju hod izgubljenima i osmišljavaju postojanje zanemarenima.
Hvala ti za one koji bude nadu, koji pronalaze ljepotu unatoč sijačima straha i panike, lovcima u mutnom, bukačima zla, prorocima nesreće i onima kojima nedostaje pouzdanja da naprave prvi korak.
Hvala ti za one koji bezrezervno ljube i time najjasnije očituju vjeru u tebe koji si Ljubav koja ljubi.
Hvala ti Bože što jesi, što činiš i dopuštaš da mi budemo i što si S Nama Bog.

46. PKP Tekstovi postaja

1. Isusa osuđuju na smrt
(knez Branimir)
I mene su osudili. Stvari se nisu toliko promijenile koliko možda vi mislite. I u staroj Hrvatskoj,  pred dvanaest stotina godina, bilo je ljudi spremnih prodati sebe i svoju domovinu za judine škude. Razlika je samo u tome što je tada profitabilniji bio Istok. Ali ja sam osjećao da sudbinu svoga naroda moram vezati uz svetu rimsku stolicu, te sam sve svoje položio pred papu koji mi je odgovorio: „Dragom sinu Branimiru….kad smo služili misu na žrtveniku sv. Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti, da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš.“
Hrvatice i Hrvati: osluškujte dušu svoje domovine! U njoj još odjekuje taj davni blagoslov!

2. Isus prima na se križ
(kralj Dmitar Zvonimir)
Koliku žrtvu domovina traži od nas? Ja sam njoj i svome narodu dao sve, jer bio sam
kralj. Nosio sam njen križ sve dok nije postao pretežak za mene, pa sam kao posljednju žrtvu položio i život. Ali nemojte se zavaravati! Svatko kime teče hrvatska krv i kome je hrvatstvom protkana duša, u svojoj zemlji je kralj. Zato uzmite dio njenog križa te vam svima zajedno neće niti biti težak!
Zagrmimo danas zajedno sa Šenoom, u spomen na slavnog kralja Zvonimira:
„more i gore nek su svjedoci,
i ti nas, sjeno Dmitra, čuj:
ma ni do vijeka
majčina mlijeka
ne će nam sahnut s usnice kaplja —
bilo nam dobro, bilo nam zlo,
dokle se grob nad nama ne sklaplja,
branit ć’mo sveto hrvatsko tlo!“

3. Isus pada prvi put pod križem
(Marin Držić)
Sve ja znam o padovima. Oni uvijek slijede kada čovjek odabere teži put. A palo mi je na pamet mnogo puta, kad bi bio poput onih ljudi koji se povijaju kako vjetar puše, da li bi mogao izbjeći padove? Možda, ali to bi bila takva šamarčina samom sebi, da radije istrpim što me ide, pa se mogu pogledat u odgledalo. Eto i službu sam odbacio, makar sam živio u siromaštvu, jer nijesam htio slušat kako mi se ocrnjuje domovina!
Ali znate što je meni pomagalo u teškim trenucima? Humor! Mogućnost da se nasmijem samom sebi i onome što opažam oko sebe. Bez zlobe i ogorčenja, tek toliko da život bude malo slađi. I eto, danas me nazivate najboljim hrvatskim komediografom i najutjecajnijim dramskim piscem. Dragi moji, vjerujte sebi. Tko zna što vas još čeka…

4. Isus susreće svoju svetu majku
(Nikola Šubić Zrinski)
„Ja sam primio Siget na vjeru od kralja i branit ću ga ako treba i svojim životom!“ Moja zemlja svedena je na ostatke ostataka - reliquiae reliquiarum, ali upravo takva, Hrvatska je davala najviše. Brojne generacije rađale su se i umirale u neprekidnom ratu s Turcima, bili smo predziđe kršćanstva - antemurale christianitatis, ponosni na svom, jer mi ne ljubimo svoju domovinu zato što je velika, već zato što je naša! Zaista, što da lijepoga o onome kažem kome je njegova domovina mala?
Ljubav za Hrvatsku se prenosi s generacije na generaciju, tome me je učila moja majka, a tome je i moju djecu učila njihova majka. Zato smo uvijek davali sve za Hrvatsku. I nemojte misliti da nas više nema, jer vam se i danas zaklinjem, kao pred slavnu bitku 1566.: “Neću vas nikada ostaviti, već ću s vami živjeti i umrijeti!“ Samo ne zaboravite svoje slavne povijesti!

5. Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
(Katarina Zrinska)
Rijetki su u povijesti oni koji su pomagali nositi križ velikanima, a da ih se budući naraštaji spominju. Ali meni to nikada nije niti bilo važno. Istina je da sam sudjelovala u uroti protiv dušmana koji su tlačili moju domovinu, zajedno s mužem Petrom i bratom Franom Krstom, a da je to ostalo prešućeno. No meni slava nije potrebna i rado je prepuštam. Jedino mi teško pada što sam njih morala dati, svojega ljubljenog muža i brata, svoju djecu, svoj dom i svoj zdrav razum.
Ali ipak, i ja sam nešto ostavila u baštinu svom narodu, kojega sam voljela jednako kao i slavni muževi iz moje obitelji. I to dar nad svim darovima: dar molitve. Molitve na hrvatskom, materinjem jeziku, koji je tada bio veoma zapostavljen. I kao što sam tada pisala u svom Putnom tovarušu, danas kažem vama: „gospodi i poglavitim ljudem obojega spola, vsake verste i fale dobrim krščenikom, od mene slava i poklon, a od Gospodina Boga zdravlje, sriču i veselje, na ovome svitu dug žitak, a po smrti vsakome kraljevstvo nebesko.“ Molite, moji Hrvati, za nas, veše pretke, i za svoju djecu!

6. Veronika pruža Isusu rubac
(Josip Ruđer Bošković)
Moj posao uvijek mi je bio veoma važan i bio sam dobar u njemu. Mislim da je to normalno, da čovjek daje sve od sebe te pokušava biti najbolji što može. Zato mi je ponekad čudno kako mi se danas ljudi dive i nazivaju me jednim od najvećih svjetskih znanstvenika i filozofa, po meni nazivaju škole i institute, grade mi spomenike.
Ali još me više čudi kada poriču da sam Hrvat, samo zato što sam živio izvan domovine. Ta moja pisma svjedoče o tome da nikada nisam zaboravio hrvatski jezik i da sam se uvijek osjećao Dubrovčaninom, Dalmatincem, Hrvatom. No drugi nisu niti bitni, važno da sami znamo tko smo i kome pripadamo. A danas, gledajući Vas, ponovno mi navire usklik kao i onda kada sam u Parizu ugledao hrvatsku vojnu jedinicu: „Evo ih, moji hrabri Hrvati!“ Ponosim se vama jer, kao niti ja, niste zaboravili tko ste!

7. Isus pada drugi put pod križem
(Maksimilijan Vrhovac)
Čovjek je nešto najače što postoji na ovoj zemlji. On se nepreže van vlastitih snaga i diže se poslije padova. To je zato što čovjek ima dušu i ona ga podiže. Ali može li se nakon pada dići posrnula zemlja? Hrvatska je to toliko puta dokazala! Upravo to je najbolji dokaz da domovinu čine ljudi koji u njoj žive i koji ju ljube, te je ona onoliko snažna koliko i ljubav koja ju sačinjava.
A što je recept za izdizanje domivine? Ja sam ga, hvala budi Bogu svevišnjemu, pronašao kada je bilo potrebno! Najvažnija je sloga i ujedinjenost, poštivanje tradicije i čuvanje narodne baštine, uživanje u njenim ljepotama. Bila to hrvatska riječ, pjesma, narodna poslovica ili ljepota parka Maksimira. Domoljublje je ljubav, a ljubav je uvijek posvećena božjim blagoslovom. Zato ljubite svoju domovinu, i božji će vas blagoslov uvijek pratiti.

8. Isus tješi jeruzalemske žene
(Ljudevit Gaj)
Ponekad nam se čini da smo doista dali sve od sebe, osjećamo da smo na kraju snaga, a vidimo da još uvijek nije dovoljno. Cilj je i dalje nedohvatljiv. Bio sam slab čovjek s mnogim manama, ali sam se trudio. Tako sam napisao prvi hrvatski općeprihvaćeni pravopis, krenuo sam s izdavanjem hrvatskih novina, okupio sam ljude zainteresirane za dizanje narodne svijesti – no sjena je i dalje pritiskala hrvatska srca, te se činilo da nema utjehe.
No s vremenom sam zaključio da utjehu ne nalazimo u racionalnim stvarima. Prava utjeha stupa kada isključimo razum. Tada se iz nekog malog mjesta u dubini čovjeka počinje dizati sitan osjećaj koji se vrtloži, te na koncu provaljuje kao odraz čistog oduševljenja: „Jos Hrvatska ni propala dok mi zivimo, visoko se bude stala kad ju zbudimo. Ak je dugo tvrdo spala, jaca hoce bit, ak je sada u snu mala, ce se prostranit.“ 

9. Isus pada treći put pod križem
(ban Josip Jelačić)
Kao vojnik osjećam da nemam mnogo toga pametnoga za reći. Uvijek sam radio sve što sam mogao za svoju domovinu i svoj narod. Nije to ništa osobito, bila je to moja dužnost kao hrvatskog bana. „Ponosio sam se i uvijek radovao što me hrvatska majka u hrvatskoj domovini rodila“. Vodio sam se mišlju: „Što Bog dade i sreća junačka!“„Moje ime pripada Povijesti, ona će o meni pričati. Ali o onom što sam na srcu nosio, o tome neće ona ništa moći kazati.“
Povijest je mnogo puta htjela srušiti uspomenu na bana Jelačića ili ju okaljati, nekima je smetao njegov spomenik na glavnom zagrebačkom trgu, neki su ga pokušali prikazati kao kukavicu ili slugu protuhrvatskih interesa. No u narodu je uvijek ostalo a ostaje i danas:
„Nema junaka, nema Hrvata,
Kao što je bio Jelačić Ban.
A sada njega crna zemlja krije, krije,
I zelena trava prekrila mu grob.
Ustani bane, Hrvatska te zove, zove,
Ustani bane Jelačiću.“

10. Isusa svlače
(dr. Ante Starčević)
Ono što sam ja uvijek želio za Hrvatsku,  je sloboda i samostalnost. Tako i drugi hrvatski velikani, prije i poslije mene, svi smo mi bili svučeni i pljuvani radi sna kojeg nismo smjeli sanjati. No kada vjeruješ da tvoj put ima smisla, poniženje se lakše podnosi.
Važno je samo da nikad ne izdate sebe i da držite do vrijednosti. „Ako se pravo sjećam, Plutarh je kazao: lakše ćeš sazidati grad u zraku, nego načiniti državu bez vjere u Boga. A ja sudim da je još teže načiniti, ili uz dobre uvijete sagrađenu sačuvati od propasti državu bez vjere i u Boga, i u poštenje, i u krjepost, i u zaslugu za općenito dobro, i u ljubav bližnjega i u nagradu za dobro, a kaznu za opaka djela…“

11. Isusa pribijaju na križ
(Marija Jurić Zagorka)
Jako dobro znam kako je to kada vas pribijaju na križ tuđih očekivanja. I mi se mnogo puta prepuštamo tome, jer ne želimo razočarati. Možda na taj način, čineći ono što netko drugi od nas očekuje, zaradimo ljubav, privrženost ili poštovanje.
Ali svatko od nas ima svoju granicu, poslije koje više ne može niti ne želi gaziti sebe. Kod mene je ta granica dosegnuta kada je moj dvostruko stariji muž želio od mene da pišem protiv svoje Hrvatske, što nije dolazilo u obzir. Naravno da je bilo teško nakon bijega od svega što je uobičajeno, normalno i očekivano, ali kad slijediš svoje srce na kraju slijedi samozadovoljstvo. A i ono što nikad nisam očekivala za sebe: poštovanje i besmrtnost u povijesti. Ja sam postala prva hrvatska profesionalna novinarka i najčitanija književnica. Sada zaista vjerujem da Bogu ništa nije nemoguće, te vas pozivam da i vi vjerujete!

12. Isus umire na križu
(Stjepan Radić)
Gospodo, zašto se bojite smrti? Smrt nije krajnja žrtva koju čovjek može položiti pred svoj ideal. Ne smrt, već život! „Da, gospodo hrvatska! Raditi treba bez prekida, odlučno i ustrajno.“ Spoznati najprije tko si, zatim što želiš, te biti spreman podnijeti danak za to. Bistra uma, s vjerom u Boga i narodnom slogom.
„Oj budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grudi nosiš, brate, srce cijelo,
Ne kloni dušom, i da nisi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!“

13. Isusa skidaju s križa
(blaženi Alojzije Stepinac)
Mili moji, ponekad je doista teško biti Crkva. Teško je biti kršćanin, jer se tada od tebe očekuju stvari koje su van tvojih mogućnosti i sposobnosti. Od tebe se očekuje pomoć, a za pruženu pomoć te se proklinje. Očekuje se savjet, a savjet se mrzi i naziva neumjesnim miješanjem. Očekuje se milost, a kada je pružena karakterizira se kao slabost i nedosljednost. Sve sam to iskusio na vlastitoj koži, od sumljičenja, javnog pljuvanja, optužbe, osude, mučenja, zatvora… pa i smrti.
Ali vjerujte mi, ne žalim! „Ništa me neće prisiliti da prestanem ljubiti pravdu, ništa me neće prisiliti da prestanem mrziti nepravdu, a u ljubavi prema svome narodu ne dam se ni od koga natkriliti!“ Kada tako živimo, dobri Bog nas na posljetku skine s našega križa, te s njime baštinimo nagradu za sve što smo pretrpjeli.

14. Isusa polažu u grob
(dr. Franjo Tuđman)
Ništa u čemu je istinski život ne nestaje pogalanjem u grob. Ima vremena u životu čovjeka i naroda kada je i šutnja rječit govor, no potrebna je hrabrost i odlučnot da bi se prepoznalo pravo vrijeme za djelovanje. Također je važno znati da „svaki narod crpi svoju životnost iz svojeg korjenja, to jest iz svoje prošlosti, te svako sputavanje, a pogotovo izopačeno omalovažavanje ili bezobzirno preziranje povijesti prouzročuje pogibeljne posljedice.“
Ne klonite duhom! „Hrvatska je, evo, spašena da živi!“ I imajte neprestano na umu da nisu vremena bolja ili lošija, sve ostaje na ljudima. Domovina ne može umrijeti, dokle god ima onih koji je nose u srcu. Zato živite u svijetu koji vam je predodređen, s nadom, vjerom u Boga i uvijek istom misli: „Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što!“

(Nikolina Pučar)

POVRATAK NA GLAVNI TEST 46. PKP

45. PKP tekstovi postaja

Prva postaja: Isusa osuđuju na smrt

Navijačica i darkerica
- Samo je jedno u mom životu vrijedno!!! (pjeva)
- Ma kakav život… O čem ti pričaš...
- Ooooo, igraj samo!!! (pjeva)
- Malo je teško igrati kada te osude.
- Malo nas je, al nas ima, nije važno, srušit ćemo snove svima!!! (pjeva)
- E sad se napokon razumijemo. Srušeni snovi. U to se razumijem. Jako dobro. Savršeno.
- Pa dobro, zašto si tako depresivna? Što se tebi dogodilo? Nismo otišli na prvenstvo, pa eto, nije kraj svijeta… bit će bolje.
- Joj da mi je biti u tvojoj glavi da se odmorim…
- Ma što tebe muči?!
- Muči me mržnja. Muči me bol, svaki dan, cijeli dan. Muče me ljudi kad me osude zbog nekih svojih ideja, jer me žele maknuti, jer im smetam. Mučim samu sebe kada se razočaram u prijateljima i poznanicima i kolegama od kojih sam očekivala više. Trpim zbog velike nepravde koja me snašla, a bojim se, u svijetu u kakvom živimo, to je tek početak. Znaš li kako je to?
- Ne brini se. Znam koliko svijet može biti okrutan. Znam koliko često je to posve nepotrebno. Ali znam da i od lošeg početka ponekad može nastati nešto posve drugačije. I kad gubiš, možeš pobijediti. Samo ostani dovoljno dugo u publici i vidjet ćeš velike stvari. Klupko se tek počelo odmotavati.

Druga postaja: Isus prima na se križ

Darkerica i Političarka
- Jeste li čuli što se dogodilo? Rekli su mi da se klupko tek počelo odmotavati…
- Nemam komentara. Ne, oprosti, što si me ono pitala?
- Bili su grozni prema meni, govorili su stvari, iza mojih leđa, koje nimalo nisu istinite, baš ni malo. I moja prijateljica, umjesto da me utješi, rekla mi je da to tek početak.
- O, znam ja sve o tome. Kako je biti na udaru javnosti. Znaš, Političarkai su ti uvijek krivi. To sam pročitao negdje. I nikad ne mogu biti u pravu.
- Ma nema to nikakve veze s politikom, nego s čovjekom! Kad se ovako osjećam čini mi se da bih mogla živjeti na vrhu planine, daleko od boli i čežnje i potrebe… Želim da mi nitko ne treba. Kada se osloniš na ljude, cijelo vrijeme čekaš tko će se izmaknuti. I hoćeš li izgubiti ravnotežu i pasti sada ili samo malo kasnije. A ne možeš ih istjerati iz glave i prestati voljeti.
- Istina. Uvijek postoji ta mogućnost. Ali ako je ne prihvatiš, ako je ne obgrliš tako jako kao da je nikad nećeš pustiti, izmaknut će ti i prilika da upoznaš nekoga tko će pomoći s tvojim teretom, nekoga tko će utješiti, možda čak i nekoga tko će ga ponijeti umjesto tebe.
- Želiš mi reći da i osuda i patnja i bol mogu donijeti neko dobro? Ne vjerujem u to…
- Vjeruj mi. Znam da to nije popularno, ali vjeruj mi. Vidjet ćeš kako će sve završiti.

Treća postaja: Isus pada prvi put pod križem

Političarka i strankinja
- Dame i gospodo, drago mi je da ste se okupili u tako velikom broju da biste upoznali moj novi program. Svi smo čuli za glasine, govorilo se o tome, sve su novine pisale, internetski portali su srušili neke rekorde u broju posjeta i tvrdili su da se ja ne mogu vratiti, ne nakon tako velikog skandala. Danas stojim, ovdje pred vama, uzdignute glave, i želim svima reći da su bili u krivu!
Svakome se može dogoditi greška, svatko može krivo procijeniti svoje snage, možda i ući u neki posao koji neće završiti, ali tvrditi da jedna slabost znači kraj puta bila bi velika zabluda. Želim vam poručiti: vjerujte u bolju budućnost! Vjerujte da se u svima nama krije mnogo više od onoga što se na prvi pogled vidi! I nikad nemojte odustati! Samo ćete tako doći do velikih stvari.
- Ekskjuzmi! What’s hapening here? Hou are all dis people?
- Eto, dame i gospodo, ne moramo mi ići u svijet! Ako ćemo biti dovoljno strpljivi i svjesni svojih mogućnosti, svijet će doći k nama! Hvala svima i nastavite samo tako i dalje! Put na kojem se nalazimo, dobar je put!
- My way? Where is my way? I don’t now… Help me, please… I don’t now…

Četvrta postaja: Isus susreće svoju svetu Majku

Studentica i kapelan
- Hvaljen Isus i Marija!
- Uvjeke, uvjeke…
- Kako ste danas velečasni? Ima li što novoga?
- A tako, tako sve po starom…
- Jeste li bili doma?
- Joj, bio sam ovaj ponedjeljak, nakon dugo vremena. Tata je u toplicama na terapiji i bili smo samo mama i ja.
- I kako je ona?
- Iskreno da ti kažem, jako sam se iznenadio.
- Pa čime?
- Njom. Svojom mamom. Sjetio sam se mame Alojzija Stepinca koja je svaki tjedan dva dana postila da joj sin postane svećenik. Kada sam to čitao, činilo mi se kao tako velika žrtva. A sada, kad sam ponovno sreo svoju mamu, to mi činio kao ništa…
- Pa zašto?
- Nisam je dugo vidio i kad mi je došla pred oči, učinilo mi se kao da se sva smanjila, samo joj srce raste i raste… Sjeli smo i razgovarali, samo nas dvoje. Mislim da to nismo napravili od moje srednje škole. Govorila mi je o nekim stvarima za koje nisam ni znao, čega su se sve ona i otac odrekli da bih ja mogao studirati, otići iz našeg sela u veliki grad. Govorila mi je o stvarima koje je nekoć željela, a koje su nestale jer je više željela vidjeti mene sretnog. Govorila mi je o domu. Dom nije najljepše mjesto na svijetu, ali to je mjesto gdje te, kada se vratiš, uvijek prihvate. Priznajem, došao sam da bih susreo svoju majku iz osjećaja dužnosti. Otišao sam, jer sam sada potreban i na nekim drugim mjestima osim u obitelji, ali sa posve novom snagom. Snagom kakvu samo mama može dati.

Peta postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Studentica i Sportaš
- Bog, bog, otkuda ti ovdje?
- Ma imam puno za učiti, znaš kako je kad su rokovi, pa sam samo malo izašao na sunce da razbistrim glavu i sreo našega kapelana…
- I što on kaže?
- Bio je doma. Baš je jako sretan. Govori o obitelji. Rekao mi je: ‘Ja ne moram napraviti iste greške kao moj otac. Mogu izmisliti nove novcate.’ I o svojoj majci… To mi je bilo teško slušati.
- Da, pretpostavljam da tebe, s tom tvojom tako jako netipičnom obitelji to može zbuniti.
- Pa da! Znaš, kada ja razmišljam gdje ću pronaći pomoć, savjet, podršku, ja se sjetim prijatelja… Njih biraš i upravo oni će često biti prvi koji će stati uz tebe. Ili u velikoj krizi. Ili u velikoj radosti. Ili će uspjeti biti ona razlika između krize i radosti.
- Posve te razumijem. Tako ti je i kod nas u klubu. Zajedno treniramo, zajedno se borimo, zajedno izlazimo na teren i zajedno – nekad pobijedimo, nekad izgubimo. U ovom sportu moraš biti timski igrač.
- Ma u životu moraš biti timski igrač! Kamo bi mi došli bez naših prijatelja? Snalažljivih, maštovitih, hrabrih, kao iz knjiga. Takvi ljudi uvijek na kraju pobijede, uvijek. A ako i izgube, nije važno. Bez njih bi zidovi svake sobe bili crni, olujni oblaci i vjetar zavijali bi nam stalno iznad glave tako da više ne bi čuli ni glazbu ni smijeh, ne bi prepoznali sreću ili vlastito lice u ogledalu. Naši nas prijatelji oblikuju. Samo s njima možemo ići naprijed.

Šesta postaja: Veronika pruža Isusu rubac

Sportaš i šminkerica
- Oprosti? Oprosti, možeš li mi pomoći?
- Reci brzo, žurim…
- Bojim se da sam malo podcijenio vlastite snage… Posve sam dehidrirao od ovog napora. Trener me uništio s tim dodatnim kilometrima. Možeš li mi pomoći?
- Joooj….a ono… baš sada?
- Pa sada, da, da bih krenula dalje treba mi tvoja pomoć!
- Al gle koja je gužva ovdje, možda da ti netko drugi pomogne. Znaš, nisam ti ja baš dobra u tim stvarima… S ljudima…
- Ma mislim. Pa viđao sam te ja na utakmicama.
- A da. Al to je, onak, bilo manje zbog sporta. Ajme kad se sjetim onog Mandžukića, odmah mi srčeko brže zakuca. Uf. Sad bi i meni dobro došlo malo vode.
- Ma krasno. Ja sam tu na rubu snaga, a ti o glupostima.
- Gle, imam vlažnu maramicu, hoćeš da ti malo osvježim lice?
- To bi moglo biti dobro… Ajde daj. Hvala. Baš se bolje osjećam. Mislim da ću moći nastaviti.
- Ja uvijek kažem: žena bez nekih stvari nikad ne smije izaći iz kuće! To ti je sto posto sigurno!
- Pa da. Zapravo nisam uopće očekivala da mi ti možeš pomoći, a vidiš sada.
- Zašto si me onda zaustavio?
- Želio sam ti dati priliku da me iznenadiš. I jesi. Prepreke u životu služe da možeš skakati preko njih. I k tome, ono što jesmo, Božji je dar nama. Ono što postanemo, naš je dar njemu. Sve prilike koje pružimo drugima vode k tom rastu.

Sedma postaja: Isus pada drugi put pod križem

Šminkerica i Planinarka
- Upravo sam pomogla jednom dečku, tamo vani, u gužvi!
- Da pogodim? Dala si mu svoj broj mobitela??
- Samo se ti rugaj! Rekao mi je da sam napravila baš pravu stvar!
- Kako i ne bi… S tim svojim nalakiranim noktićima? I uvijenim trepavicama? To ih obično oživi, bez obzira u kakvom su stanju…
- Baš si zloban prema meni!
- A ti si baš velika lijenčina! Ne mogu vjerovati da se već tako dugo znamo, a ti još nikad nisi sa mnom išla na neki izlet! Nisi na planinu nogom kročila! To ne možeš kupiti, ukrasti, oponašati, to iskustvo, svjež zrak i široke poglede.
- Ali kad zvuči jako opasno… I naporno… A mislim da nemam ni pravih cipela.
- Istina je. Može biti i opasno i naporno. Ako si sam. Ali ja te ne tjeram na put samu. Kad zajedno krenemo u pustolovinu, ne možeš ti toliko puta pasti, a da te ja ne bih uvijek iznova podigao. Vjeruješ li u to? Znaš li da čovjek nosi u sebi snagu da nakon većine padova uvijek može ustati i nastaviti dalje? Morala bi vjerovati u to. Ako ne vjeruješ u nove početke, sva tvoja šminka koju stavljaš između sebe i svijeta neće biti dovoljna da te zaštiti.

Osma postaja: Isus tješi jeruzalemske žene

Kapelan i Političarka
- Nije dobro. Zaista je jako zabrinjavajuće. Taj moderni svijet… pa treba se jako pomučiti da u njemu nađeš svoje mjesto.
- Jasno mi je o čemu govorite. Tako je lako ostati negdje postrani, zaboravljen, ili se istaknuti po posve nepoželjnim stvarima!
- Prije je sve bilo mnogo jednostavnije. Bijele ovce su bile dobre, a crne izopćene. Ostati u stadu je bilo pohvalno, a lutati negdje uokolo, sam, značilo je izazivati nevolju. I kao da je pastir uvijek bio tu negdje, blizu.
- Mislite da smo izgubili pastira?
- Mislim da samo izgubili upute kako doći do pastira jer smo ih tako rijetko koristili.
- Možda je to zato jer nam pastir i nije više toliko potreban. Možda se moramo snaći sami.
- To može funkcionirati neko vrijeme. Ponajviše kad je sve dobro, u rutini, uobičajeno. Ali znaš li što se događa kad dođu teški dani? Kada nam zaista zatreba utjeha? Tko će doći i osušiti suze i reći ‘blago progonjenima’ i ‘blago ožalošćenima’ i ‘blago čistima srcem’? Samo je jedan to mogao činiti. Dijeliti dobro kad je sve oko njega bilo zlo. Davati ljubav kad je sve oko njega bila mržnja. Dijeliti utjehu kad se činilo da nikakvog izlaza nema. Nitko mi ne može reći da nam On nije potreban. Samo ga moramo biti spremni susresti.

Deveta postaja: Isus pada treći put pod križem

Pankerica i darkerica
- Što li se tebi dogodilo? Izgledaš kao da su ti sve lađe potonule…
- Nije dobro, nije…
- Pa što se dogodilo?
- Život.
- Svi znamo da život nije samo rascvjetala livada i ljudi koji se drže za ruke i pjevaju… Zar si to očekivala? Zar si toliko naivna bila?
- Pa ne… ali krize iz dana u dan… Ispiti koji se padaju, zadaće koje se ne stignu napisati, roditelji koji me ne razumiju, prijatelji koji me zaboravljaju, dečko koji me neće, grijeh koji je stalno tu blizu i često jači od mene, molitve koje kao da nikad neće biti uslišane. Ne samo da sam pala, nego su me još i dobro izgazili.
- Pa to je odlično!
- Molim?!!! Kako to može biti odlično?!
- Misliš da si na dnu? Da ne možeš pasti niže i dublje? Kažem ti: odlično. Od dna možeš ići samo prema gore. Počni od neke male stvari. Digni pogled, onda glavu, pokušaj kleknuti, jednom ćeš i ustati. Ako već ne možeš letjeti, onda treba smireno padati.
- Misliš da ima nade?
- Vjerujem da uvijek ima nade. A gdje je nada, tamo je i vjera. A gdje je vjera, tamo je i ljubav.
- Gdje su nada, vjera i ljubav uvijek se može ići dalje.

Deseta postaja: Isusa svlače

Šminkerica i Sportaš
- Bojim se.Eto me ovdje, zaključane u strahu koji mi kupa lice, kosu, misli. Gubim se u njemu. Pokušavam shvatiti: nije to strah pred drugima. Ne brinem se o drugima. Nije to strah pred Bogom. Nije to strah od boli.
- Bojiš se gubitka.
- Bojim se da mi neće ostati ništa od onoga po čemu sam uvijek bio prepoznatljiv. Mogu li mi sve oduzeti? Svakako će pokušati.
- Bojiš se kraja.
- Bojim se da kraj prebrzo ne dođe. Toliko toga još uvijek imam za probati, vidjeti, čuti, susresti, okusiti, zagrliti.
- Bojiš se da nećeš biti spreman.
- Bojim se da nikad ne možeš biti do kraja spreman. Iskrenost je strašna kušnja. Rijetki je iskoriste dok ima vremena. Nije da se bez razloga uvijek pridaje velika važnost posljednjim riječima umirućih ljudi. Kada je kraj posve blizu ne troši se uludo nijedan otkucaj srca. Tada pustiš da pitanja i gubici odu od tebe, a zadržiš ono važno: priznaješ ljubav, vezanost, povjerenje, želju.
- Bojiš li se još uvijek?
- Ljudi su uzeli što su mogli. Ono što me čeka je van dometa svakog čovjeka. Više se ne bojim. Sad samo iščekujem.

Jedanaesta postaja: Isusa pribijaju na križ

Navijačica i Studentica
- Ne razumijem ja to kršćanstvo. Kakvoga vi to Boga vidite kada on u svoj svojoj nemoći bude uzdignut na križ? Što da ja u tome vidim? Kamo da gledam?
- Gledaj mu ruke. Dugački, iskrivljeni prsti, natečeni članci. Te su ruke vitlale oružjem protiv zla, smrzavale se, imale porezotine, poznavale rat u obranu svoje smrtne djece koja su razumjela… manje nego što djeca razumiju. Izmučene i otvorene ruke. Za nas.
- Što još?
- Gledaj mu oči. Tuga u njima je povezana s tim što su pretrpjele ruke. Bog koji staje između svoje zemaljske djece i svijeta tame. Borit će se za svakoga od nas pojedinačno.
- I pobjeđuje li?
- Mislim da je važnije to da ne odustaje. Čak niti kada je uzdignut sa zemlje, od svojih, na križ. Visoko podignuti križ znači da je vrijeme isteklo. Ponekad se stvari prebrzo događaju. I da nam je na raspolaganju sve vrijeme svemira i tada bi bilo prebrzo. Život je zasjeda iz koje na čovjeka vrebaju rane. Bog na križu to razumije sve do gorkoga kraja.

Dvanaesta postaja: Isus umire na križu

Kapelan i pankerica
- Smrt je ispit ljubavi.
- Takvu rečenicu bi zaista samo svećenik mogao izgovoriti.
- Misliš da nisam u pravu?
- Mnogo toga mi padne na pamet kada razmišljam o smrti. Ljubav nikad nije dio toga.
- Zašto ne? Vojnik umire za slobodu – to je ljubav prema domovini. Majka umire za dijete koje rađa – to je ljubav prema životu. Bog umire za grijehe svijeta – to je ljubav prema svakome od nas.
- Oni se žrtvuju, a nama ostavljaju svoju smrt. I sve utihne. A još su maločas bili tu. Samo trenutak i njihova kuća postade prazna, njihovo tijelo napušteno. I ja ne znam jesu li daleko, nedostiživo daleko? Ili čuju moje dozivanje? Možda vide moje suze. Ne znam.
- Bog u svemu, pa i u smrti, ima zadnju riječ. I ona nije: ‘zašto si me ostavio’?! Zadnja riječ u smrti dolazi u onaj trenutak kad se sunce zamrači, a pećine raspuknuše… Zadnja je riječ priznanje: „Uistinu, ovaj bijaše sin božji.“ Zato je smrt ispit ljubavi. Pitat će nas: jesi li ljubio njegovog Sina? Jesi li ljubio svoje bližnje? Jesi li cijenio samoga sebe? Jesi? Onda uđi u radost gospodara svoga!

Trinaesta postaja: Isusa skidaju s križa

Šminkerica i Planinarka
- Zar smo se zbog ovoga mučili? Zbog ovoga smo se penjali na to brdo koje kao da nema kraja? Zbog ovoga smo prolijevali znoj, dobivali žuljeve, patili preko svake mjere? Ovo smo došli vidjeti? Samo zalazak sunca, nekoliko žena i čovjek kojega skidaju s križa…
- Nije ti se svidio put?
- Sigurno se šališ. Bilo je jako teško, trajalo neizmjerno dugo, atmosfera je malo rasla, malo padala. Bilo je nešto tih ljudi koji su hodali u istom smjeru, ali oni mogu olakšati put samo povremeno. Sve na koncu završi samo na tvojim leđima.
- Pa zar nisi ni malo zadovoljna što si uspjela? Ovo je posljednja stanica prije kraja.
- Baš krasna stanica. Možda najgora od svih koje smo prošli. Sve do sada je još i imalo nekog smisla, ali ovo?! Uplakane žene, čovjek koji ih požuruje jer je večer, još će samo kratko imati svjetla? Izmrcvareno tijelo koje je trebalo biti kao neki veliki simbol, a vidi ga samo!
- Ovo je stanica šutnje i osluškivanja.
- Što bi mogli čuti? Nema ovdje ničega za nas.
- Nalaziš se na brdu, u smiraj dana, i čekaš. Tako je Mojsije dobio Deset zapovijedi. Tako su znatiželjni ljudi čuli Govor na gori. Tako su apostoli vidjeli preobraženje. Tiho budi. I čekaj. Ono najbolje je tek pred nama.

Četrnaesta postaja: Isusa polažu u grob

Političarka i pankerica
- Sjeme za neka buduća vremena. Kratko sakriveno u tamu da bi vječno moglo stajati na suncu.
- Ja nisam u životu ništa posijala i čekala da izraste. Što to meni znači?
- Misliš da nisi sijala? Jesi li sigurna? Kada su te ljudi tražili pomoć i ti si bila uz njih, na svoj poseban način, nije li to bilo sjeme za neko novo prijateljstvo? Kada su uživali u tvom društvu, smijali se s tobom, veselili se zajednički provedenom vremenu, nije li to bilo sjeme za neku novu ljubav? Kada su se posvađali s tobom, nisu ti željeli popustiti jer su vidjeli da griješiš, nije li to bilo sjeme za neko novo razumijevanje?
- Ali što ako tama ne prestane? Ako uvijek ostane dio našega života?
- Vjerojatno i hoće. Čak je i Gospodin na neko vrijeme potonuo u tamu. Nije li to bilo samo sjeme za jedan novi, bolji, vječni život?

Stranica 1 od ukupno 4 stranica  1 2 3 >  Last »