„Hvalite Boga jer je dobar: vječna je ljubav njegova! Jedini on učini čuda velika: vječna je ljubav njegova! Mudro sazda on nebesa: vječna je ljubav njegova! On utvrdi zemlju nad vodama: vječna je ljubav njegova! On daje hrane svakom tijelu: vječna je ljubav njegova! Hvalite Boga nebeskog: vječna je ljubav njegova! (Ps 136, 1. 4. 25)“
Riječi za tebei
Stranica 1 od ukupno 5 stranica 1 2 3 > Last »
U Vukovar su se 18. studenog 2011. godine slile velike kolone putnika i hodočasnika iz svih krajeva Hrvatske. Toga dana Vukovar je postao, kao i ranijih godina, srce Domovine. Stigli smo i mi, nešto malo više od pedesetak članova i prijatelja Udruge. Stavili smo se u stav slušanja. U srca smo pohranjivali riječi prigodnog programa izvođenog ispred bolnice u Vukovaru. Gledali smo početak kolone sjećanja i tisuće barjaka, sudionike povijesnih postrojbi naše Domovine, ljude svih naraštaja. Oni stariji doveli su najmlađe kako bi učili o svojoj povijesti. Doveli su ih da se poklone ŽRTVI grada koji je zaštitio Domovinu u samim počecima rata. Gledali smo maglu koja se nadvila nad grad, slušali smo kardinala Vinka Puljića. Govorio je o ŽRTVI. Gledali smo bijele križeve na memorijalnom groblju. Križeve koji su svjedočili ŽRTVU. Posjetili smo župnu crkvu sv. Filipa i Jakova, novouređenu. Na jednom zidu visi križ koji nema više jedne ruke. Podsjetio nas je na ŽRTVU Krista Gospodina u svakom vremenu. Obišli smo podrum bolnice koji svojim postavom svjedoči na veliku ŽRTVU svih onih koji su spašavali ranjene u vrlo teškim uvjetima. Noćili smo u Tordincima, a domaćin nam je bio Antun Maletić, ravnatelj, vjeroučitelj i prijatelj Udruge. Nismo mogli ne sjetiti se onih dana kada smo u ožujku 2005. godine stigli u Tordince s 35. planinarskim križnim putem i uz Muku Gospodina Isusa učili o ŽRTVI sela koje je protjerano iz svojih ognjišta. Okupili smo se na kraju dana u katehezi zanimljivog naslova – Mi smo pjesma Lijepe Naše. Razgovarali smo o aktualnoj situaciji u Domovini i obogaćivali svojim razmišljanjem jedi druge.
Subotu, 19. studenog, započeli smo na Trpinskoj cesti i slušali gospodina Ivan Lukića, zvanog – Zolja, branitelja, umirovljenog ratnog vojnog invalida s počasnim činom pukovnika koji danas živi u Borovu naselju. Prošao je Ivan logore, druga ratišta, ranjavanja, ali s ponosom ističe ŽRTVU svih mladića koji su s njim i generalom bojnikom Blagom Zadrom branili Trpinsku cestu i učinili je grobljem tenkova. Posjetili smo Spomen dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti otvoren 14. rujna ove godine na dan sjećanja kako je u rujnu 1991. godine zaustavljen veliki proboj neprijateljskih tenkova. Nastavili smo razgledom kukuruznog puta – Puta spasa. Vukovarska vojarna 204. brigade Hrvatske vojske polako, ali sigurno, postaje mjesto gdje se susreću prošlost i budućnost, mjesto na kojemu mladi naraštaji, ali i mnogi drugi posjetitelji, saznaju određene podatke iz naše najnovije povijesti, o Domovinskom ratu, napose o Bitki za Vukovar. S tom je svrhom i utemeljen Memorijalni centar Domovinskog rata, čiji smo postav razgledali s velikom pažnjom. Prošli smo i uz bivši logor smješten u Veleprometovim skladišnim prostorima. Na kraju smo odali počast našim braniteljima i civilima koji su mučki ubijeni na Ovčari. Posjetili smo mjesto masovne grobnice i Spomen dom Ovčara. To mjesto svjedoči o hrvatskom holokaustu.
Učinili smo što smo mogli – molili Boga da u našim životima opravdamo ŽRTVU koju su za nas i slobodu Domovine podnijeli mladići i Vukovarci.
U popodnevnim satima razgledali smo Šarengrad i Ilok. Posjetili smo i podrume u Iloku te muzej u obnovljenom dvorcu.
Dolazili smo u Vukovar već nekoliko puta.Godine 2003. program Lijepa li si…Vlak za Vukovar bio je prvi program naše Udruge. Tada smo stigli vlakom koji je pri povratku bio kamenovan u Bršadinu. Stoga je i ovaj program, Lijepa li si…vezan uz dvadesetu obljetnicu stradanja grada, želio završiti kao kruna brojnih događanja i proslave oko desete obljetnice rada udruge Ekosspiritus.
Jutro poslije Lijepa li si Rab….
Oči su na „pol dvanaest“, glava „ko balon“, kolegica u uredu nešto mi govori, vidim da otvara usta ali ne čujem glas… Tijelo je u Zagrebu, došlo na posao, ali misli su ostale na Rabu…
21. i 22. 5. 2011. Udruga Ekosspiritus i njen ogranak HPD sv. Patrik organizirali su deseti po redu izlet projekta Lijepa li si. Ove godine izabrali smo Rab, kvarnerski otok prepun raznih priča i prirodnih ljepota.
Iz Zagreba nas je ispratila zora, rano smo krenuli kako bismo stigli u Jabalanac na trajekt koji će nas prevesti do uvale Mišnjak na Rabu. Iako je Rab po zelenilu drugi po redu otok na Jadranu, kad trajektom plovite prema Mišnjaku, čini vam se kao da ulazite u kamenu pustinju i morate se pitati „ima li ovdje života?“. Ima, i sami smo se u to ovoga vikenda uvjerili…
Prva jutarnja stanica bila je u Supetarskoj Dragi, u župnoj crkvi sv. Petra iz 10. st. gdje nam je župnik Petar pričao o župi, povijesti i crkvi, gdje su nas domaćini dočekali kolačima i napicima i gdje smo imali katehezu vezanu uz geslo izleta „Bog ti uvijek daje onoliko koliko možeš ponijeti“ razmatrajući između ostalog o talentima i kako ih možemo umnožiti. Iz te smo se starine gotovo svi uputili pješice preko Premužićeve staze prema Loparu. Putem su ispred nas trčale ovce, odmorili smo se u sjeni velikog starog stabla crnike, vidjeli smo kako kiše ispiru crljenicu i stvaraju kanjone erozije, a kad smo izašli iz šume pred nama se otvorio pogled na Lopar i njegovu dugačku pješčanu plažu.
Iz Lopara smo se brodom uputili na Goli otok, da vidimo i sami to mjesto o kojem smo čuli najstrašnije životne priče. Voditelj nam je uz par povijesnih činjenica prepričao svjedočanstva sakupljena od još uvijek živih svjedoka golootočkog pakla.
Nakon povratka s Golog otoka, u Loparu smo se odmorili, kupali, igrali picigin, družili… Naša posljednja stanica za taj dan bilo je mjesto Kampor u zaljevu sv. Eufemije, gdje nas je u župnoj crkvi sv. Bernardina dočekao fra Nediljko koji je za nas održao sv. Misu, proveo nas kroz mali klaustar pričajući o crkvi i samostanu i uveo nas u muzej u kojem se čuva dokument na kojem je najstariji nađeni zapis s imenom Raba, mnoštvo sačuvanih starina i citirati ćemo fra Nediljka: ˝Knjige starije od otkrića Amerike, a oni nama govore kako da živimo!˝. Posjet fra Nediljku bio je osvježenje nakon cijelog dana aktivnosti i dobar završetak prvog dana našeg izleta.
U Rabu smo se smjestili u osnovnoj školi i svatko prema svojoj želji krenuo u večernju šetnju rapskim poluotokom ispod četiri rapska zvonika…
Nedjeljno jutro jedna je grupa izletnika odlučila provesti planinareći prema najvišem vrhu otoka Raba, Kamenjaku (408m) s kojeg su uživali u pogledu na Velebit , otoke i pučinu. Neki su otišli u jutarnju šetnju gradom i na doručak, a neki su pak poželjeli odspavati malo dulje. U 10h slavili smo sv. misu s pukom u župnoj crkvi sv. Marije, nekad katedrali. Župnik Anton Depikolozvane nas je pozdravio i dao nam priliku da se kratko predstavimo župljanima. Nakon mise, kapelan Anton Turčić nas je upoznao s crkvom, njenom poviješću. Zatim smo otišli u samostan Benediktinki, gdje smo zajedno s njima molili molitvu Šestog časa.
Časna majka ispričala nam je ponešto o redu, o životu u samostanu, kako izgleda njihov dan od pet u jutro kad mole prvu molitvu do 22:30 kad se gase svjetla… Pričala nam je i o čudotvornoj Gospi rapskoj i o neprekinutoj tisućljetnoj povijesti njihovog samostana. U njihovoj smo suvenirnici kupili ono što same izrađuju (marmelade, masti od kamilice i nevena, kantarionovo ulje, čestitke koje vezu ili rade od osušenog cvijeća….).
Posjet Rabu završili smo kupanjem, odmaranjem u hladovini, sunčanjem, druženjem i smijehom i popodne se uputili na trajekt za Jablanac. Stigavši na kopno, prošetali smo i u uvalu Zavratnica koja spada u park prirode Velebit i koja nas je očarala raznim bojama mora od gotovo kristalno prozirne, preko mnoštva nijansi zelenih i plavih do tamno modre boje dubine.
Izlet smo završili kratkim osvrtom u Jablancu i pjesmom „Lijepa li si“, a onda sjeli u poznate žute autobuse koji su nas odvezli preko zavoja jadranske magistrale, serpentina na prijevoju Vratnik, ličkog autoputa, kroz najdulji tunel u Hrvatskoj, iznad Karlovca do Zagreba u kojem smo se rastali pomalo umorni, ali radosni zbog novih iskustava, poznanstava i ljepota koje smo doživjeli…
Lijepa li si… Đakovo
Projekt Lijepa li si… 2010. godine ponudio je posjet Slavoniji. Zainteresiranih 40-ak sudionika putovalo je u vikendu 29. i 30. svibnja. U subotu ujutro u centru Đakova dočekala nas je Ana, članica HPD-a Sv. Patrik, koja je uz pomoć svoje majke osmislila i vodila razgled po svom rodnom kraju. Zahavaljujemo joj se i čekamo da se i ostali članovi jave i ponude program u mjesta iz kojih oni potječu. Posjet ovom gradu je morao početi od katedrale o kojoj smo čuli mnogo zanimljivosti, a nastavio se u Strossmayerovoj galeriji i muzeju Đakovštine. Nakon dojmljivih podataka o zgradama i povijesti ljudi, popodne smo dojam upotpunili i prirodnim ljepotama koje smo doživjeli u susretu sa životinjama u Državnoj ergeli lipicanaca.
Dogovorena večera bila je pravi slavonski čobanac koji se i nije mogao drugačije jesti nego uz velike količine Osječkog piva. Apsolutno smo prihvatili domaće običaje. Oni najuporniji su na kraju otkrili i „Šokački disko“ – moderna zabava na izvorni šokački način – ako vas put nanese u Đakovo, nikako ne propustite to iskustvo.
Nakon noćenja u školi krenuli smo prema Voćinu, gdje je poznato Marijansko svetište, trenutačno u obnovi, jer je crkva posve srušena za vrijeme Domovinskog rata. Zgrada je izgrađena indentična toj uništenoj, a krajem godine bi trebali završiti i unutarnji radovi. Župnik se pohvalio da je opća starost župljana 17 godina, te da je mjesto vrlo živo i vezano uz život u župnoj zajednici. Nakon slavljenja nedjeljne euharistije čekalo nas je posljednje odredište puta – mjesto Velika. Tamo se obilježavala 20. Smotra folklora „Čuvajmo običaje zavičaja“ na kojoj je sudjelovalo petnaestak društava sa svojim programom koje smo djelomično uspjeli i vidjeti prije nego smo se teško oprostili i krenuli doma.
Natjecanje koje smo održali u pisanju bećaraca je bilo vrlo neizvjesno, uz mnogo orginalnih stihova, ali smo odlučili objaviti nekoliko posebno pogođenih misli, uz nadu da će vam biti zanimljive, ali i korisne i poučne. U svakoj šali ima pola istine? Pa u našoj ima i… da.
Kraljici su četiri konja dali
ma nedam joj da priđe mojoj štali.
Naši dečki svi se cura boje
pa rađe s fotićem stoje.
A mi cure isto smo srameće
pak se to nikamo ne kreće.
