Stranica 1 od ukupno 3 stranica  1 2 3 >

DOGODILO SE: Ljetni kamp na Velebitu

Ljetni kamp na Velebitu
Riječima Tina Ujevića: „U slutnji, u čežnji daljine, daljine; u srcu, u dahu planine, planine…“ Popeli smo se na planinu i jedva se odvojili, oprostili, spustili s nje koliko nam je lijepo bilo. U tjednu 18. – 24. srpnja 2011. godine Veliki Lom još jednom je postao dom za tridesetak članova HPD-a Sv. Patrik i prijatelja koji su nam se pridružili. Uprava Nacionalnog parka dozvolila je dizanje kampa uz lugarsku kućicu što smo napravili u ponedjeljak, kada smo se upoznali međusobno, ali i s pravilima koji će vladati u toj maloj zajednici u tjednu koji ćemo provesti zajedno. Prvo popodne proveli smo planinareći preko Zavižanske Kose na Balinovac i razgledajući Velebitski botanički vrt, što je bilo zagrijavanje za sve što je slijedilo.
Već prva noć donijela je prve kiše i najavila nestabilno vrijeme koje nas je pratilo i povremeno kompliciralo život pod vedrim nebom, na nadmorskim visinama preko 1200 m. Utorak, iako oblačan i vjetrovit, nastavili smo s planom i nakon doručka uputili se prema prema Lubenovcu, a kako kiša nije opet počinjala, s livade smo prešli na stijenu i uspeli se na Hajdučke kukove. Na tradicionalnom mjestu bio je kasni ručak i brzo spuštanje na drugu stranu dolje. S obzirom da je taj hod bio dosta iscrpljujući kišu u srijedu mnogi su dočekali kao blagoslov. Padala je sitna i krupna, padala je nošena vjetrom, padala je izmiješana s tučom. Padala je većinu dana. Planinarski dom na Zavižanu postao je naš dom, mjesto za razgovore, upoznavanja, društvene igre, Željkovu katehezu, kuhanje ručka, gledanje kroz prozor, grijanje uz kamin, topao u srpnju.
U četvrtak smo krenuli s radnim akcijama noseći masu za fugiranje, koja će služiti za obnovu Rossijeve kolibe, sa Škrbine Drage na Premužićevu stazu. Uspeli smo se na Gromovaču i Crikvenu, uživali u pogledima, skrivali se od vjetra. Petak je bio rezerviran za uspon na najviši vrh Sjevernog Velebita, naopako nazvan Malim Raincem, iako se do gore treba prilično pomučiti. Pješačili smo preko livada zvanih Jezera, bezuspješno tražili pogledom konje, odmarali se kraj ruševina kapelice sv. Ante. Oni odlučni, neobično, svi muškoga roda, osvojili su istoga dana i vrh Pivčevac, spustili se u Vukušića snježnicu i donijeli snijeg za ohladiti pića uz večeru.
U subotu smo Premužićem stazom od samoga početka nosili ostatak materijala do Rossijeve kolibe, djelomično pod kišnim kabanicama, u čemu su nam pomagali i namjernici planinari. U planini volite sve. One koji vam pomažu nositi građevni materijal. Dvojicu biciklista koje smo pozvali na večeru, te su ostali i na spavanju, svirajući i pjevajući s nama dugo u noć. Sudionike ekspedicije „Lukina jama 2011.“ koji su stigli s opremom kakav naš skormni kamp nikad vidio nije. One koji vas prime u šator kada vaš prokisne. One koji vam posude suhe čarape dok zbog raznih razloga ne možete do svojih. One koji se brinu oko loma u Lomu…
Zajedničku molitvu, poučne priče i slične katehetske susrete organizirali su prisutni vjeroučitelji, a svatko je u danu tražio i svoj trenutak mira i sabranosti na mjestu gdje svaki kamen i svako stablo može biti kapelica, crkva, katedrala. Na planini nam je nebo bliže. Na sve moguće načine. Nemojte to propustiti otkrivati s nama na nekom od kampova koji dolaze…

Održan Ljetni kamp na Velebitu 2010.

Neki taj tjedan čekaju cijelu godinu. Prema njemu traže godišnje odmore, stvaraju planove, maštaju i nadaju se. Gotovo uvijek se isplati i preko svih očekivanja. Velebit nas je ugostio od 12. – 18. srpnja u godini 2010-oj. Velebit nas je počastio sa krasnim, sunčanim danima i neobično toplim noćima. Velebit nas je očarao i zamaglio nam pogled za svakodnevicu kako bi se mogli umorni odmoriti, prazni napuniti, bezvoljni oživjeti.
Na našem starom mjestu u Velikom Lomu, na području NP Sjeverni Velebit, uz posebnu dozvolu, digli smo šatore koje su nam zaista bili smještaj s tisuću zvjezdica. Takva se raskošna ljepota ne može stvoriti ljudskim snagama. Pričalo se da smo dijelili dolinu s tri obitelji medvjeda koji su se ipak uviđano maknuli od naše logorske vatre i buke, za razliku od tisuća obada koji su letjeli za nama kao plašt. Nakon mnogo uboda, žalopojke je prekinuo mudar komentar:  Mi smo došli k njima, a ne oni k nama.“ Morali smo se naučiti suživotu, bez obzira koliko on težak bio.
U kampu je živjelo dvadesetak sudionika, članova i prijatelja HPD Sv. Patrik. Bez obzira jesu li se prizorima koji su nam darovani prepustili prvi put ili tek jedan od mnogih u nizu, na jednaki su se uporni način penjali, spuštali i hodali da bi ih upoznali još više i još bolje. Otišli smo na ogromnu livadu Lubenovac koju više nitko ne kosi i nitko ne pase i koju zbog toga neke buduće generacije više i neće moći gledati. Popeli smo se na Kozjak koji je poseban zbog livada kao iz slikovnica koje se prolaze prema vrhu, a dok smo hvatali dah mogli smo dugo promatrati kako divokoze bez tih problema trče i skaču s kamena na kamen, s livade u šumu.  Pohod po vrhovima Rožanskih kukova je najdraža tradicija gdje svi ostaju bez daha – na sve moguće načine. Tamo se oslanjamo na klekovinu koja se mora čvrsto prihvatiti da bi gore rasla, držimo se sajli i ljestvi, a ponekad i jedni drugih. Iskustvo od kojeg se raste. Držali smo se Premužićeve staze pomažući u obnovi Rossijeve kolibe, odnoseći suvišni i donoseći potrebni materijal. Vratili smo se u planinarski dom Zavižan i u njegovu okolicu, koliko zbog pogleda, toliko i zbog društva koje nas gore uvijek čeka.
Svaki dan bio je obogaćen nekim duhovnim sadržajem kroz razgovor ili zajedničku molitvu, ali i tjelesnim sadržajem preko sprecijaliteta spremljenih na logorskoj vatri. Nakon višegodišnje stanke obnovio se običaj odlaska na izlazak sunca, koji je ispao prilično vjetrovit i oblačan, tako da nastavljamo čekati neku slikovitiju i možda plodonosniju priliku negdje u budućnosti. Bilo je i ponešto zbližavanja s velebitskom travaricom, kako u čisto ženskom, tako i u miješanom društvu. Neki su izgorjeli od sunca, neki se pripalili pri ognjištu, razmjenjivale su se deke i marame, tradicionalno vadila kanta iz bunara, a o počecima nekih filmskih karijeri slušajte na nadolazećem planinarskom križnom putu…
Neprocjenjiva je to prilika da bolje upoznamo sami sebe i svoje sposobnosti i ograničenja, kao i jedni druge, tuđe potrebe i želje, smjehove i tuge. I opet će doći vrijeme sljedeće ljeto kada će se taj tjedan približiti i neki će se ljudi odvažiti, stvarati planove, mašatati i nadati se… Nadamo se da ćete i vi, koji ovo čitate, biti među njima. (KP)

Iznad Lubenovca

Iščekivanje vjetrovitog izlaska sunca

Opuštanje u kampu

Lagana šetnja kroz šumu

Još uvijek šetnja kroz šumu, ali sada uzbrdo

I napokon pravi izazovi u stijeni

Ljetni kamp na Velebitu 2009.

Ljetni kamp na Velebitu 2009. održan je 13. – 19. srpnja i sudjelovalo je četrdesetak planinara i ljubitelja prirode. Okupljeni sa raznih strana domovine i raznih godišta sve je povezala želja za druženjem, stjecanjem novih iskustava, proširivanjem vidika uspinjući se na planinu, ali i napredujući u međuljudskim odnosima. Nacionalni park Sjeverni Velebit već godinama izlazi u susret dozvolom za održavanjem ovog kampa, što sudionike posve približi njegovim najljepšim dijelovima: Hajdučkim i Rožanskim kukovima, Kozjaku, vrhovima oko Zavižana s pogledom na obalu. Tamo je posve lako zamisliti kako su prva hrvatska plemena ostala očarana kada su im po prvi put pred očima otvorili ti isti prizori kojima se divimo i mi,  mnogo stoljeća kasnije.

Posebno obogaćenje kampu bilo je i stalno prisustvo dvojice svećenika: vlč. Roberta Mokrog i vlč. Milana Kerša, koji su svakodnevnim euharistijama i nagovorima boravku na planini pružili posebnu duhovnu notu. Da bi se slavilo Gospodina u vrletima i bespućima Velebita svaki dan nosio se kompletan pribor za misu, uključujući i veliki Misal, što je nekim planinarima dalo i dodatnu priliku za žrtvu. Dugo će se pamtiti improvizirana kuhinja na 1200 metara nadmorske visine koja je zajedničkim naporima uspjela proizvesti delicije poput kotlovine, čobanca i janjetine, ali i desert poput palačinki. Nemoguće je zaboraviti dugačke vruće dane i večernje pokušaje ugrijavanja uz logorsku vatru, podnevne odmore na putu prema vrhuncima kada se jedva čekalo sjesti u hladovinu borika, ledenu planinsku vodu koja kao da stvara ovisnost zbog koje će se barem neki uvijek vraćati na to mjesto.

Vilovito stijenje Velebita uvijek nas iznova podučava novim stvarima o ljepoti, izdržljivosti, upornosti, a zatim i o nama samima, ljudima koji nas okružuju i našem Bogu. Bez obzira upustimo li se u tu pustolovinu samo jednom ili je uvijek iznova ponavljamo, sigurno je samo to da nikako ne možemo ostati jednaki i nepromijenjeni, a takva promjena može biti samo cilj svakog istinskog kršćanskog života.

Katarina Pučar

Stranica 1 od ukupno 3 stranica  1 2 3 >