„Hvalite Boga jer je dobar: vječna je ljubav njegova! Jedini on učini čuda velika: vječna je ljubav njegova! Mudro sazda on nebesa: vječna je ljubav njegova! On utvrdi zemlju nad vodama: vječna je ljubav njegova! On daje hrane svakom tijelu: vječna je ljubav njegova! Hvalite Boga nebeskog: vječna je ljubav njegova! (Ps 136, 1. 4. 25)“
Riječi za tebei
Stranica 1 od ukupno 7 stranica 1 2 3 > Last »
Tog nedjeljnog jutra nekoliko puta sam se pitao zašto se tjeram na ovakve stvari. Prvi put još rano ujutro kad mi je zvonila budilica, drugi put kad sam izišao iz topline doma na hladno zimsko jutro na -5 ˚C, treći i četvrti kad sam se tokom spuštanja sa Gere poskliznuo i pao. Ali vidjeti poznata lica i popiti kavu ili čaj s njima, te uputite se u planinu nema cijenu pa je moje „zašto“ brzo dobilo odgovor .
Nakon što smo u Krašiću popili spomenute napitke za zagrijavanje uputili smo se autima do Sošica gdje smo sa velikim brojem planinara krenuli tvrdom smrznutom stazom prema našem današnjem cilju: Sv. Iliji (to je hrvatski naziv za vrh koji je gotovo zaboravljen, te se češće koristi stari slovenski naziv Sveta Gera). Hodajući uz poznata lica i međusobno razgovarajući jedva smo primjetili da se temperatura još više spustila i da se oko nas stvarao sve veći sniježni pokrivač. Na to nas je upozorio vjetar koji kao da nam je htio reći: „Daj dosta priče! Uživajte malo u prirodi koja je oko vas“. Većina nas je po prvi put dodirnula snijeg ove godine. Došavši na vrh kratko smo razgledali naokolo, koliko su na oblaci dopustili, te prionuli na grah kojim nas je počastio moj kolega s posla Tomo sa svojim Žumberčanima (kojima se i ovom prilikom zahvaljujem). U kapeli Sv. Ilije prisustovali smo misnom slavlju koje su predvodili biskup Mijo Gorski i žumberački župnik, grkokatolik Mile Vranešić.
Po završetku mise polako se vraćamo natrag prema Sošicama, te odlazimo do jame Jazovke - većina nas po prvi put. Jama je poznata kao mjesto masovnog ubojstva Hrvata tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata od strane partizana. Žrtve su bile uglavnom ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koje su pripadnici Jugoslavenske armije prisilno odveli iz bolnica 1945. godine. Povjesničar Josip Jurčević iznio je podatak o 476 kostura koji su do danas pronađeni, a protiv zločinaca još nije počeo sudski postupak.
Nakon molitve za poginule kod spomen ploče, polako se vraćamo prema autima uz komentare da naša mala zemlja obilije tolikim prirodnim ljepotama, kulturnom baštinom i teškom poviješću te je najmanje što možemo učiniti ustati se ranije ujutro zahvaliti Bogu na tome što imamo i što jesmo, te krenuti u istaživanje. Toliko puta smo se uvjerili da nam se to višestruko vratilo jer smo se kući uvijek vraćali sa lijepim doživljajima, spoznajama i iskustvima. Tako ni ovaj izlet nije bio iznimka, a na vama je da nam se pridružite u nekom novom programu.
Subota, 29.10.2011.; čvenk u 06:00 kod Stare Save. Sastav: 4 automobila s po četiri putnika = 16 članova i prijatelja HPD-a Sv. Patrik. Odredište: Učka.
Putem mrak i magla. „Hoće li uopće svanuti?“, pita jedna od putnica iz našeg auta. Znam iz iskustva da je razlika vremenskih prilika na kontinentalnoj strani tunela Tuhobić i na morskoj jednaka noći i danu. Tako je i bilo. Čim smo izašli iz tunela, obasjalo nas je sunce, a kroz laganu izmaglicu vidjeli smo more. Nešto kasnije, sjedimo na terasi kafića u mjestu Veprinac podno Učke i čekamo ostatak da nam se pridruži. Nakon kavice i pokoje dobre šale, krenuli smo zavojitom cestom prema prijevoju Poklon i istoimenom planinarskom domu. Kod križa na Poklonu (mjestu na kojem su se zaustavljali hodočasnici iz Istre na Trsat i poklonili Gospi Trsatskoj), okupili smo se, pomolili i ušli u prekrasnu šarenu šumu, onako šarenu kako ju samo jesen može napraviti. Malo lijevo, malo desno, malo uzbrdo, ravno i puno nizbrdo i našli smo se kod stabla kestena bogatog velikim, slasnim plodovima – čuvenim lovranskim marunima. Tu smo napravili radnu pauzu i napunili vrećice i džepove tim istim slasnim plodovima. Krenuvši dalje nizbrdo, prema Lovranskoj Dragi, povremeno nam se otvarao prekrasan pogled na obalu i more, na šarene šume i gore. Spustili smo se u Lovransku Dragu, iznad nas je ostala veličanstvena, prekrasna Učka-ispred nas se prostirala morska pučina. U mjestu smo skrenuli na šetnicu uz potok i kroz nasade divovskih starih stabala maruna došli do 30 metarskog slapa pod kojim su se „kupale“ stotine bubamara. Tu smo se odlučili odmoriti, iz svojih je ruksaka na zajednički stol svatko izvadio nešto domaće, nešto slano i nešto slatko, ajvara i paprike, čvaraka i luka i napunili smo se energijom za dalje. No, još smo se odlučili počastiti jednim sunčanjem na prekrasnoj terasi nad morem, na kojoj smo se pretvorili u guštere, sklopili oči i jednostavno uživali.
Drugi dio dana sastojao se od uspona kroz onu istu prekrasnu jesenju šumu, pokraj malog jezerca, preko potoka i livade, kroz poučnu stazu i uz malu spilju Gospi Lurdskoj koju je netko napravio od onoga što je našao u šumi, nazad prema planinarskom domu na Poklonu. Neki su vrijeme do večere kratili tako što su otišli na vrh na zalazak sunca i vidjeli čak i „Marmeladu“ na Dolomitima u Italiji. U domu topla pećica, na koju smo odmah bacili one slasne kestene što smo ih putem nabrali, vinčeko i grah s kobasicom, gitara, pjesma i karte…
Nedjeljno je jutro bilo usporeno, spavali smo dugo, neki su i doručkovali dugo, planinski čaj koji nam je pripremio domar Vice pretvorio se već do kraja dana u legendu. Spremili smo se za misu u Veprincu i šetnjom kroz mjesto dočekali 11:00 sati kad smo sa župljanima slavili svetu misu. Župnik Jaroslaw Wilczynski iz daleke Poljske nas je duhovno napojio prekrasnom propovjedi u kojoj je tumačio evanđelje i važnost nadolazećih blagdana, Svih svetih i Dušnog dana. Crkva Sv. Marka evanđeliste nalazi se na brijegu i dominira krajem podno Učke. Nakon mise vratili smo se u dom gdje su nam domar Vice i njegova supruga pripremili pravi nedjeljni ručak, gulaš, palentu i njoke. Okrijepljenog duha i tijela, krenuli smo „osvojiti“ vrh Učke, Vojak (1396 m n/v). Oblaci i magla donekle su zastirali pogled, ali dobro je rekla jedna od članica ove „vikend ekspedicije“: i bolje da je ovako. Onda se poželiš još jednom vratiti i vidjeti kako izgleda kad je sve čisto. Do doma smo se odlučili vratiti drugim putem koji nas je djelomično vodio niz golu strminu, a onda je ušao u onu prekrasnu, šarenu, jesensku šumu koja nas je sve ostavljala bez riječi. Došavši natrag do doma, na klupice smo opet izvadili sadržaj naših ruksaka, podijelili smo kobasice, špek, suđuk, još ajvara, nasmijali se, duboko udahnuli čisti planinski zrak pomiješan morem… Pozdravi, zagrljaji, mahanje-svatko se smjestio u svoje prijevozno sredstvo i krenuli smo put Zagreba.
A budući da riječi ne mogu opisati te prekrasne prizore, šarenu šumu, slasne kestene… pozivamo vas da pogledate slike…
Najavljeni izlet u nepoznato, u nedjelju 23. listopada 2011. godine održao se odlaskom na najvišu planinu Hrvatskog Zagorja – Ivančicu. Četrdesetak sudinika je, zbog oblačnog vremena s povremenom kišom, spremilo kišne kabanice, gamašne, kape i rukavice i krenulo na put.
Jutro je počelo sudjelovanjem na euharistiji u župi Sv. Marije Magdalene u Ivancu gdje nas je dočekao župnik Zoran Gložinić koji je predstavio župu i kraj u koji smo stigli.
Domaćini na hodu koji je slijedio bili su članovi HPD Ivančica – vodili su nas Joža i Ivo. Krenuli smo iz Prigorca gore stazom od Žganog vina i preko Mrzljaka – putem je bilo nekoliko izvora s pitkom vodom. Na vrhu je bilo hladno, maglovito, sa snijegom. Toplim riječima, toplom prostorijom u planinarskom domu i vrućim kuhanim vinom dočekao nas je i predsjednik društva Boris Kušen, koji je odmah uspostavio vrlo prijateljske odnose s predsjednicom našeg HPDa.
Nakon ručka, sušenja, odlaska na vidikovac s kojega nismo vidjeli ništa osim guste magle i oblaka, nazad smo se spustili atraktivnom stazom Pionir, uz dosta sklizanja na nizbrdici i uvaljivanja u blato.
Zahvaljujemo svima koji su nas dočekali i brinuli se za nas na ovom izletu i preporučamo da se jednom vratite i vidite kako Ivančica izgleda pod suncem…