„U životu ne ide sve onako kako bismo željeli. Ne uspijevamo stvoriti mir u svijetu, ne uspijevamo uništiti bolesti, ne uspijevamo imati samo psihički zdrave i moralno dobre ljude, ne uspijevamo osloboditi ljude od mržnje i lutanja. Patnje je prepun svijet i život svakog pojedinog čovjeka.
Grijeh je kidanje komunikacije s Bogom. To je kao kad se rijeka odvoji od izvora i pretvori u močvaru. Grijeh je nepovjerenje prema Bogu, bijeg od Boga, silaženje s njegovih putova i lutanje vlastitima. To je rezanje jedne niti koja nas je držala u zraku, na visini života.
Zbog grijeha je teško komunicirati s Bogom. Teško je naći smisao, teško je naći pravi put. Netko nas treba dovesti do Boga. Bog je jedina mogućnost života, mira, blagostanja, Života u punini. Iz toga slijedi: jedini čovjekov neprijatelj jest grijeh. Ili: najveće zlo jest odvojiti se od Boga. Čovjekovo srce je u pitanju. Treba promijeniti srce, treba ponovno uspostaviti odnos s Bogom. Tu je izvor svih problema i rješenje svih problema čovječanstva.” (Tomislav Ivančić)
Stranica 1 od ukupno 6 stranica 1 2 3 > Last »
Polazak: 16.00 sati Samobor, 16.30 sati ispred KD Lisinski
Dolazak: oko 22 sata
Cijena: na upit.
U cijeni je: prijevoz, 2 noćenja s doručkom, ulaznica u najstariji rudnik soli, vožnja sa žičarom i boravak na planini Dachstein.
Moguće nadoplatiti: ulaznicu u Mamut špilju, Ledenu špilju na planini Dachstein ili Koppenbrüller špilju.
Što ponjeti: hranu, toplu odjeću i obuću (za planinu i rudnik), rezervni ruksak, fotoaparat
Moguće je kupiti hranu u supermaketu u mjestu.
Informacije o rudniku soli i planini Dachstein možete vidjeti na ovim stranicama:
http://www.salzwelten.at
http://www.dachstein-salzkammergut.com/
Prijave traju do 10.04.2012.
Za sve dodatne upite stojimo na raspolaganju na:
Martina Razum mob: 098-939-7251 mail: .(JavaScript must be enabled to view this email address)
Vlatko Granić mob: 099-220-2941 (098-903-8722)mail: .(JavaScript must be enabled to view this email address)
Putovanje u Notre Dame La Salette
ILI
Kako povjerovati da 16 sati u autobusu i nije najgora stvar koja ti se može dogoditi
Ovogodišnji izlet je spojio onu posebnu i rijetku vrstu ljudi: koji vole hodati po planini i koji vole moliti u planini. Okupilo nas se točno 39 u velikom autobusu koji inače služi za prijevoz košarkaša što se pokazalo kao jako sretna činjenica – svaki centimetar više u takvoj vožnji dobro dođe.
Pustolovina je započela u četvrtak, 4. kolovoza. Zanimljivo, u župi blaženog Augustina Kažotića, jedan dan nakon obilježavanja njegovog spomendana. Predvodio ju je mladomisnik Nikola Jurković iz Svetog Martina pod Okićem, još zanimljivije, jedan dan nakon što je obilježio točno mjesec dana od svoje mlade mise.
I krenusmo na put. Cijelu noć i još malo, sve do ručka u Vizilu, parku francuske revolucije, uz dvorac i jezero s lijenim ribama koje plutaju po površini i labudovima koji žicaju ostatke naših sendviča. Vrlo francuski, s većini nečitljivim natpisima i početkom ispitivanja naše alfe i omege, naše Maje, za svaku i najmanju sitnicu što znači i kako se radi i kamo se ide…
Popodne smo napokon, prelazeći na sve uže i uže prometnice, krenuli zavojitom serpetinastom cestom u srce planine, na mjesto gdje ćemo biti smješteni – svetište i hotel Notre Dame La Salette. Divlje trave na usamljenim brdima na kraju svijeta, tako nam se ponekad činilo. Drveće je posađeno naknadno, planski, kao zaštita od lavina. Stijene većinom sakrivaju oblaci. Dakle, samo trave i padine bez kraja.
Mjesto je postalo hodočasničko kada se na njemu Gospa ukazala pastirima Maximinu i Melanie, što je obilježeno kipovima koji su postavljeni iznad izvora na kojem smo svakodnevno pili. Na sve moguće načine. Gore je izbora toliko da je ponekad teško odlučiti. Večernje procesije sa svijećama. Kapelica sa stalno izloženim Presvetim. Misa na hrvatskom i nenametljiva, a opet neodoljiva ponuda misli našega mladomisnika. Bazilika u kojoj i misli i molitve streme nekamo visoko, veličanstveno. Kaplica od stakla, tako da zidove čini pogled od šuma, travi, stijena i oblaka. Godinama bi se dale otkrivati tajne toga svetišta. Ako ste jako znatiželjni, volontere primaju svakodnevno. Samo pitajte Maju (požurite dok je još naviknuta da je stalno netko zbog nečega vuče za rukav).
U subotu nova iznenađenja – odlazak na ledenjak La Meije. Teško je to opisati. Zbog nedostatka vremena za uspon smo se morali poslužiti s čak dvije žičare. U podnožju, dok kupujemo karte, stojimo u japankama i kratkim rukavima i mažemo se kremom su sunčanje dok tražimo hlad. Na pola puta vjetar nad dočeka i strese dok mijenjamo prijevoz, zakopčamo košulju, podignemo pogled prema oblaku koji nam visi nad glavama. Na vrhu se nađemo na 2 stupnja i s vjetrom koji puše 70km/sat (djeci nije dozvoljen ulazak u žičaru). Ipak je potrebna ona zimska jakna, kapa, šal, rukavice, štucne, blizina drugih koji su ispali i žičare i bulje u ledenu bjelinu na kojoj smo se našli. U kolovozu. Profesionalci se spuštaju sa vrha navezani, s derezama na nogama i naše gojzerice, na koje smo inače vrlo ponosni, postaju nešto kao japanke Čeha koji dolaze za Velebit. Posebna zanimljivost je spilja u kojoj su isklesani razni likovi, a koju smo taman imali snage pregledati dok noge nisu postale smrznute, nosevi se zacrvenili i utrčali smo nazad u žičaru koja je odjednom, koliko god zastrašujuća, strma i ljuljajuća bila, postala spas koji nas miče s hladnoće.
Posljednji dio puta odlučili smo se spustiti pješice, jer čim smo se makli s leda gojzerice su postale željne šetnje. Vlasnici također. Vidjeli smo planinska jezera kao iz reklama. Potočiće i rijeku, koju su neki čak i bosi pregazili, kao iz reklama. Stada krava sa zvonima oko vrata kao iz rekalama. I naravno, svisca kao iz reklama. A onda smo čokoladu odmotali iz omota i napravili pauzu od silnog reklamiranja. Malo je padala kiša, malo smo padali mi po skliskom kamenju, ali autobus smo pronašli živi i zdravi, sa zadovoljstvom se vraćajući u hotel na spavanje.
U nedjelju smo otputovali u Grenoble, u Collegiale St Andre, crkvu koju drze svecenici druzbe Instituta Krista Kralja, kako bi sudjelovali u tradicionalnoj latinskoj misi. Bila je to dobra priprema za upoznavanje sa sljedećom stanicom puta – Kartuzijom i kartuzijancima. Red je osnovao sveti Bruno, sa svrhom da se redovnici posvete kontemplaciji i duhovnom savršenstvu, povlačenjem iz vreve društva u samoću. Nastanjeni su u odijeljenim kućicama koje povezuju dugački hodnici. Članovi reda se sastaju samo na molitvi. Odijelo im je bijele boje i sastoji se od habita, škapulara i kukuljice. Sve to smo naučili obilazeći muzej jer u sam samostan, naravno, nije moguće ući.
Moguće je ući u tvornicu likera, gdje se proizvodi spravljaju po 500 godina starim redovničkim receptima među kojima se posebno izdvaja „eliksir za dug život“ s kojim smo se obilno opskrbili. Obilazak je bio vrlo zanimljiv, uključivao 3D film o povijesti destilerije i prolaz najdužim podrumom u Europi. Ako vam na prvi pogled nije jasno kako se ovaj dio programa uklapa u hodočašće, pokušajte razmisliti kako su zalihe nastale u tvornici poticajno utjecale na zbližavanje sudionika na večernjem druženju. Toliko osmjeha, što je temeljni simbol kršćanstva, se rijetko gdje može vidjeti.
U ponedjeljak je ustajanje bilo po mraku. Željeli smo se uspeti na vrh Gargas na 2208 m kako bi s izlaskom sunca slavili euharistiju, u čemu je većina i uspjela. Povratak je bio prilično navrat – nanos kako bi stigli na doručak (jedan kroasan s maslacem i pekmezom na koji smo imali pravo bi bilo šteta propustiti), a zatim je svatko na način koji je smatrao najboljim iskoristio slobodan dan.
Neki su ostali u svetištu otkrivajući njegove zakutke, hodočasnike iz raznih dijelova svijeta, ljepotu tišine i molitve. Jedna skupina se spustila u idiličan planinski gradić u podnožju, na kupanje u jezeru. Doživjeli susret s konobarom, s taksistem, s tetom koja prodaje vino u trgovini. Svaki poseban i zabavan na svoj način.
Ostali su se otisnuli u visine. Malko zalutali na samom početku, dobro oprali gojzerice, ali i hlače do koljena, u rosi probijajući se kroz šumarak, što smo nadoknadili kada smo dohvatili put koji nas je poveo na vrh. Na sve vrhove. Kružna staza oduševila nas je križevima koji su postavljeni na baš svaki greben, bez obzira koliko visok i teško pristupačan bio. Susreli smo orlove koji su letjeli paralelno s nama, ali i jata manjih ptica, pa čak i oblake koji su bili ispod nas. Ručali, molili i gledali, gledali, gledali… Ti prizori vjerojatno nikad neće napustiti zjenice onih koji su ih upili.
Posljednji dan je, kao i obično na ovakvim putovanjima, došao previše brzo. Pakiranje i još jedan susret s još jednim Marijanskim svetištem - Notre Dame du Laus. Vidjelica se ovdje zvala Benoite, ali zajedništvo kršćanstva koje je nastalo na mjestima gdje se desilo čudo je univerzalno kao u svakom svetištu svuda u svijetu kamo nas put nanese.
I još jedna dugačka vožnja autobusom i mnogo pozdrava, poljubaca, zagrljaja, uspomena, fotografija, riječi i utisaka koje smo dijeliti i dijelit ćemo još dugo, dugo…
Doma smo. Živi i zdravi. Iza nas je jedno novo životno iskustvo kojeg je teško prepričati drugima. Toliko je susreta, gradova, sela, prenoćišta, oltara i crkvi, krajolika , rijeka, mostova, polja…živih boja, tišine, molitve, zahvaljivanja, sjećanja, euharistija…iza nas. Ako treba sažeti onda bi to bilo Iv, 14, 6. Potvrdilo nam se to iznova kao ljudima koji su tolike dane, mjesece i godine na putu, raznim hodočašćima, susretima u planini, Planinarskim križnim putovima.
U večeri ispred svetkovine sveca kojeg smo počastili hodom bila je svečana večernja molitva u katedrali. Iza nje na glavnom trgu tisuće ljudi čekali su spektakl satkan od projekcije koja je u sebi nosila priču o 800. godina od početka gradnje crkve. Izvedena je modernim tehnikama na pročelju katedrale a protkana veličanstvenim vatrometom.
Svetkovina je proslavljena svečanom svetom misom u kojoj je sudjelovalo sedam biskupa, kanonika, svećenika i puk, uglavnom hodočasnici. Svjetovne vlasti, pokrajine Galicije bile su zastupljene ušavši u katedralu u svečanoj procesiji u kojoj su se nosile moći sv. Jakova.
Uzeli smo si vremena još za obilazak grada i samog svetišta zahvalivši Bogu za milosti koje smo primili.
Putovanje prema Madridu bilo je kroz noć a susret s glavnim gradom ispunio nas je osjećajima divljenja pred velikim građevinama, prostranim trgovima i svetištem sv. Izidora Seljaka čiju smo crkvu posjetili.
Iz Madrida autobusom za Pamplonu pa za Francusku gdje smo noćili a onda autom prema Domovini.Stali smo u Carcasonu, jednom od najsačuvanijih srednjovjekovnih gradova starog kontinenta.
Već smo se susreli s našim Samoborom, ljudima, Cerinom…
Slijedi sabrati dojmove, napisati tekstove za novine, pripremiti prezentaciju na koju ćemo vas pozvati tijekom jeseni i priprema vodiča kojeg bi htjeli izdati za sve hodočasnike iz Hrvatske koji su malobrojni ali prisutni.Iza nas još je krenulo tom rutom 11. hodočasnika. Znači sve zajedno 28. u ovoj godini.
Spremni smo za sva vaša pitanja, pomoć oko vašeg eventualnog odlaska na put sv. Jakova. Nadamo se da će se neki od vas odvažiti na ovo putovanje.
Zahvaljujemo još jednom svima vama koji ste na bilo koji način pomogli naše putovanje. Zahvalni za molitvu koja nas je nosila i za financijsku pomoć koja nas je krijepila i osiguravala noćenja u skromnim prenoćištima.
Lijepo je imati tako divne prijatelje i ljude na koje možemo računati kao i našu Udrugu koje smo se sjetili puno puta tijekom hoda i donijeli mnoštvo novih ideja koje smo prikupili gledajući u hodu ili slušajući druge ili glas Boga u tišini puta.
Želja nam je podići i jedan mali pil u Samoboru, svecu, svetom Jakovu, starijem, privilegiranom apostolu Isusa Krista koji nas je na ovom putu iznova milovao svojim blagoslovom potvrđujući da smo njegovi prijatelji i djeca Božja.
Pozdravljaju vas vaši hodočasnici.
Sveti Jakove, moli za nas!
Nedjelja, 24.7.2011.
Stigli smo u grad, svetište svetog Jakova, apostola. Divan osjećaj. Kilometri su iza nas, punih 30 dana. Nastojimo upijati Duh ovoga mjesta, koje je jedno od najposjećenijih kršćanskih
mjesta.
Jučer smo tek malo razgledali grad, a danas smo sudjelovali na hodočasničkoj misi koju je predvodio biskup. Mnoštvo hodočasnika, svečani blagoslov, tradicija na svakom
mjestu… grle se hodočasnici koji su se susretali tijekom puta. Čestitaju si međusobno na uspjehu… tako smo i mi radosno izgrlili one s kojima smo se družili proteklih tjedana na putu. Radosni smo što smo uspjeli…
Noćimo u velikom gostinjcu koji prima nekoliko stotina hodočasnika. Damir je stigao dan ranije. Našli smo se i s dvojicom Hrvata o kojima smo već pisali. Pripremili smo obilnu večeru i družili se.
Prema tradiciji, iza glavnog se oltara “grli” lik sveca. Tu se zastane u molitvi koji trenutak, jer nepregledna rijeka hodočasnika čeka svoj red… sve smo vas prinijeli svecu, simbolično prislonivši papir s vašim imenima na lik sveca. Tako smo svi u Duhu Krista bili zajedno na ovom važnom svetištu…
Večeras je svečana večernja i vatromet, fešta, a sutra procesija i glavna misa kojoj se radujemo, jer imamo posebnu milost biti u svetištu na sam blagdan.
Ako Bog da, sutra ćemo u večernjim satima otići autobusom iz Santiaga prema Madridu i prema planu posjetiti grob sv. Izidora. A onda prema Francuskoj, u naš auto, i polagano doma…
Pozdravljamo vas, šaljući blagoslov iz ovog tako lijepog svetišta.
Sveti Jakove povezi nas u Duhu.
Pozdrav svima vama koji pratite naše putovanje.
Damir, Radovan i Vlado
Četvrtak, 21.7.2011.
Pozdrav vam na dan kada nam je točno mjesec dana od početka našeg putovanja. Daleko nam se čini 21. lipanj. Proslavili smo to obilnom večerom. Prvi put smo si spremili meso. Nismo više mogli izdržati, jer noćimo u lijepom gostinjcu s kuhinjom. Lungić je naš odabir, jer je to brzo gotovo. Uz to, obilje salate… Pišemo o jelu, jer smo se zaželjeli domaće hrane.
Prošli smo puno kilometara i sada nam je ostalo manje od 40. Veselimo se Santiagu. Sve je više ljudi, jer Španjolci dolaze na godišnju feštu. Sve je teže naći prenoćište. Uvijek dobijemo
zadnja dva mjesta. Bog nam je dobar. S nekim ljudima s kojima držimo ritam hoda postali smo kao obitelj. Tu su Danci, pa Mađar, jedna Bavarka, Slovenka… srdačno i lijepo.
Pozdravljamo vas preporučujući se u molitve, a javit ćemo se po dolasku u Santiago, 24. srpnja, večer uoči svetka, kada je velika procesija.
Sve vas nosimo u srcu, mislimo na one koji su na Velebitu i radosno očekujemo susret.
Radovan i Vlado
Nedjelja, 17.7.2011. (Leski)
Evo konačno sam našao u prenoćištu dobar i brz komp. Zato i je tak skupo noćenje – 9 eura – hehehehe! Inače su po 5 eura!
Niš, ja sam nastavio sam hodati i već sam prešao drugu planinu (1.330 m) i do Santiaga više nema ništa tak velikog. Planine su bile prekrasne, s lijepim selima i dobrim stazama. Danas sam se spustio u mjesto Triacastela, gdje ću i prenoćiti!
Zatim mi je plan noćenja:
1. Barbadelo – 18.7.
2. Ventas de Naron – 19.7.
3. Ribadis da Baixo – 20.7.
4. Pedrouza – 21.7.
5. Santiago de Compostela – 22.7.
Meni je super, svaki dan druga ekipa, noge ne bole, kilometri se tope!
Lijep pozdrav svima!
Leski
Nedjelja, 17.7.2011. (Vlado i Radovan)
U gostinjcu na planini prisjećamo se da sutra počinje tabor na Velebitu. U mislima smo na Velebitu s vama. Naravno da će nam faliti tabor, Velebit, vatrica, kukovi, ljudi….ali tak je kak je. Sretan put, lijep tabor, puno pozdrava Vukušićima i svim sudionicima tabora. Pozdrav ekipi.
Ušli smo u zadnju etapu našeg puta odnosno zadnju pokrajinu - Galiciju. Misu smo imali na vrhu planine u prelijepoj crkvi. Hodamo, kilometri se nižu. Na svakih pola kilometra nas kamen izvještava o duljni puta. Sada smo ispod 140 kilometara.
Pozdravljamo vas…Radovan i Vlado
Subota, 16.7.2011. (Vlado i Radovan)
I mi, kao i Leski, brojimo kilometre ispod 200 i pitamo se kamo su otišli ti dani!?!? Večeras smo pregledavali zapise, jer je nemoguće zapamtiti imena gostinjaca, ljudi i događaja.
Evo jednog zanimljivog. Neki dan je padala silna kiša koju je svaki od nas doživio na drugom mjestu. Leski se je već tuširao, Radovan se sklonio na benzinskoj, a Vlado se našao usred polja, mokar do kože, stučen tučom… Uglavnom zanimljivo iskustvo. Na kraju dana, tražeći jedni druge, opet je sve ispalo vrlo zanimljivo. Vlado je rezervirao noćenje u sasvim desetom
gostinjcu, jer je krenuo alternativnim pravcem (nije postao alternativac), Radovan je neočekivano morao propješačiti još sedam kilometara (što je na kraju dana jako puno), Leski se već smjestio… i Bog nas je nagradio prekrasnim gostinjcem, jednim od najboljih, s toliko simpatičnim voditeljem – pogađate – njegovo ime PEDRO. Kaj da velimo, i ta je večer bila posebno i neobično iskustvo. Natucajući jezike, tumačili smo Dancima ljepotu Hrvatske, učeći ih pritom piti bambus da bismo na kraju (kad je sve pospremio spavati) završili s voditeljem u lokalnoj bertiji na vinu do kasno u noć... Naime, najvažniji razlog odlaska u bertiju bio je da “snimimo” ruralni prostor i ukrademo koju ideju za Cerinu. Možda ste mislili drugačije…
Oduševljeni smo jednom skupinom mladih iz SAD –a, sa simpatičnim voditeljem. Prekrstili su nas u Stiva (Steve – Vlado) i Majka (Mike – Radovan). Osjećaj zajedništva u skromnom gostinjcu koji je preuređen iz crkve stare nekoliko stoljeća u spavaonice bio je neopisiv. Kad se sve napuni, stavljaju se madraci u samu crkvu… Stol je te večeri bio skroman. Učimo se jesti juhu od GALIKA (česnjak), što je specijalitet Španjolske. Večernja molitva časoslova i “Anđeo Gospodnji” na našem jeziku ostavljaju nezaboravne trenutke…
Danas smo se pitali tko će od vas, koji ovo čitate, krenuti našim stopama. Imamo imena u glavi, ali će vrijeme pokazati…
U večeri smo pred Dan Gospodnji, u večeri Gospe Karmelske, spremajući se na sutrašnji posljednji uspon. Želimo vam Božji blagoslov i sretni smo da imamo tako dobre prijatelje i rodbinu koja nas molitvom prati u zajedničkom Duhu.
Na kraju priznajemo da smo se zaželjeli domaće hrane, naše domaće riječi pa pjevušimo: Došel bum doma, sel si bum pod brajde,
k sebi bum pozval stare sve pajdaše,
popevali bumo suncu dok ne zajde,
za rodnu grudu i za brege naše…
Ako Bog da, evo nas u Santiagu, pred likom sv. Jakova, kojem ćemo vas sve prikazati…
Radovan i Vlado
Petak, 15.7.2011.
Bok!
Evo da nastavim malo s javljanjem.
Zadnji put smo se javili 20 km prije Leona.
Tamo smo i prvi put sreli dva Hrvata (60 god) koji dnevno hodaju po 40 km tako da su nas brzo prestigli! Leon je veliki grad. Prekrasni trgovi puni cvijeća, restorana i, naravno, turista.
Katedrala je veličanstvena.
Nakon Leona 50 km dalje je grad Astroga u kojem smo također razgledali katedralu, Gaudijev mali dvorac, šetali ulicama.
Poslije toga počinje uspon na planinu od 1500 m i ja im tu odlazim pošto imam brzi ritam. Jučer sam prešao planinu i spavao na drugoj strani u prekrasnom planinskom selu Acebo. Oni su koliko znam ostali sa one strane pri samom vrhu.
Kako stvari stoje više se nećemo vidjeti do Santiaga. Ja sam uhvatio malo brzi ritam od oko 30 km i to mi paše. Imamo mobitele pa ćemo se čut i naći tamo. Planina Leon koju smo prelazili je prekrasna, puna pašnjaka, vjetrenjača kuda ti pogled seže, cvijeća i uređenih staza.
Danas po silasku ona je već daleko iza mene oko 25 km. U nizini je grad Ponfferada koji ima prekrasna i vrlo bogata predgrađa. Tu su vile moderne i starinske arhitekture s visokim ogradama iza kojih se skrivaju privatni bazeni i skupocjeni auti!
Saznajem mnoge pojedinosti o samom Santiagu i 25.7. kada je dan Sv. Jakova. On je zaštitnik Španjolske i na taj dan je državni praznik. Velika procesija sa moćima koja navečer završava proslavom i vatrometom! Za sada toliko, ja ću se javljati još koji put, sad sam na nekih 190 km od Santiaga (prava sitnica).
Nadam se da će i dečki napisati koju rečenicu.
Leski
Subota, 9.7.2011.
Evo nizu se dani, kilometri prolaze.
Ne prestajemo se diviti krajolicima i čuditi ljudima.
Razlozi puta u Santiago su sve samo ne vjerski.
Osjećamo se kao čudaci koji pitaju za misu, gledaju crkve, mole prije jela…
Prošli smo kroz veliki grad Burgos i to je bio naporan dan, jer smo hodali 25 km po asfaltu.
Svakih pola sata do sat krajolici se mijenjaju, pa smo sad uz cestu, rijeku ili pak prolazimo kroz selo.
Noge su se navikle, nema nitko nekih većih problema i dobro nam ide. Leđa znaju zaboljeti, no to je prolazno.
Lijepo je susretati ljude iz cijeloga svijeta, popričati s njima, vidjeti čime se bave, kako gledaju na neke stvari…
Danas smo 40 km nadomak Leona i prešli smo 450 km do sada, pa sad brojka kilometara ide na dolje. Ostalo nam je još samo oko 350 km – prava sitnica! Dnevno prelazimo od 25 do 30 km, no nekad i više – ovisno o tome gdje je prenoćište.
A jedan naš klasični dan izgleda ovako:
Buđenje u 5 h i već uštimano spremanje za 15-20 minuta.
Lagani početak hoda kroz selo (po mraku), molitva Anđeo Gospodnji.
Nakon pola sata već smo daleko ostavili selo, mjesto noćenja i noge su se zagrijale.
Malo se priča, svatko uhvati svoj ritam i razdvojimo se (kako kad, ponekad i do kilometar).
Ako ništa drugo, ovdje čovjek ima vremena za razmišljati i sve provrtjeti ne 3 već 15 puta.
Do 7 h ujutro već smo prohodali 8-10 km i tražimo dućan za doručak.
Neopisiv je doživljaj zore kada se sunce počne pojavljivati na obzorju, a sve oko tebe su polja žita i totalna tišina.
Nakon doručka u nekom parku na klupici, odmorimo i krećemo dalje.
Putem se sjetimo osoba koje nas prate u molitvi i molimo za njih.
Sunce se diže, počinje vrućina. Hodamo do 11 sati ili do podneva, uz kraće odmore, najčešće svatko sam za sebe, u tišini.
Nalazimo dućan, kupujemo nešto za pojesti i hvatamo hlad u nekom parku – siesta je.
Na taj podnevni odmor kad nema živog pesa na cesti već smo se navikli i paše nam.
Oko 13 sati nastavljamo hodati i najkasnije oko 14-15 h dolazimo u predviđeno prenoćište.
Sad, nakon prijave, nema odmora već se odmah idemo tuširat, prat robu da bi se mogla osušiti do mraka.
Nakon toga malo zalegnemo.
Popodne si napravimo nešto za jesti i odmaramo.
Ako ima večernja misa – sudjelujemo. Svakom svećeniku u selu je drago što uz tri bakice na misi ima i još trojicu Hrvata pa nas poslije blagoslovi.
Predvečer malo uživamo ispred prenoćišta, a oko 20 ili 21 h svi smo u krevetu. Naime, ne samo mi, već svi hodočasnici, jer smo svi umorni, a sutra ujutro… buđenje u 5 h, spremanje, hodanje…
Svaki dan je drugačiji, drugi krajolici, drugi ljudi, drugo prenoćište, druga podloga za hodanje, drugi krevet (ili madrac na podu), druga tuš kabina hehehe!
Za sada toliko od R., V. i L.
Nove slike pogledajte u galeriji ispod svih članaka!
Nedjelja, 3.7.2011.
Pozdrav svima!
Pročitali smo mail koji nam je poslala Silvija i napisala da nam zavidi na duhovnim iskustvima.
Ovaj je put definitivno iskustvo pojedinca. Svaki od nas hvata svoj ritam duhovnosti,
vrijeme molitve i sabranosti, a zajednički trenuci su nam euharistija, molitva Anđeo Gospodnji i molitva krunice za sve one koji nas prate molitvom.
Oltari, crkve, kipovi… pomalo odaju trag prolaznosti koja neminovno ostavlja traga u Španjolskoj Crkvi koja se još uvijek pokušava snaći po pitanju Camina.
Devedesetih godina prošloga STOLJEĆA OBNOVLJEN JE OVAJ PUT da bi se iznenađujuće vratili hodočasnici i krenuli prema Santiagu.
“Tek je manji broj ljudi koji hodočaste, a veći je broj onih koji dolaze ovdje s vrlo niskim razlozima putovanja” (citat iz razgovora sa španjolskim svećenikom).
Ti razlozi su vrlo širokog spektra. Ljudi koji ne vjeruju u Krista koriste ovaj put da bi se turistički, kulturno, društveno, ljubavno povezali.
Traže duhovnost. Nikad nisu bili gladni Duha više nego sada, ali ne znaju to izraziti.
Susrećemo ljude koji ne znaju izmoliti osnovne kršćanske molitve, a koriste crkvene gostinjce i dolaze u naše crkve.
Nama je to pomalo nejasno. Gostinjci su mjesta gdje pojedine zajednice (ne samo kršćanske) hodočasnicima pružaju najnužniji smještaj i okrjepu.
U mnogima od njih osjetili smo dobrodošlicu i izraz radosti volontera koji su nas primili.
Šaljemo vam fotografije jednog takvog susreta gdje smo zajedno pripremali večeru.
Sutra ćemo prevaliti 1/3 puta, barem što se tiče dana (deseti dan putovanja).
Vrijeme nam protječe najviše u šutnji, gledanju krajolika, kratkim posjetima crkvama, zajedničkoj molitvi i zajedništvu s ljudima na mjestima gdje noćimo.
Većina ljudi zna za Hrvatsku. Oduševljavaju nas nepregledna polja žita koja sežu do vrhova planina.
Danas smo se posebno sjetili mlade mise Nikole Jurkovića koji je mladu misu imao u Sv. Martinu pod Okićem, kao i Društva Sv. Izidora Seljaka koji će sutra imati sastanak.
Šaljemo fotografiju sveca.
Šaljemo vam i neobičnu fotografiju svetohraništa u jednoj maloj seoskoj crkvi. Ptica pelikana razdire svoje srce da bi nahranila svoje mlade. Iznad tog svetohraništa nalazi se veliko raspelo. Simbolika je očigledna.
Otpjevajte “Divnoj dakle…” i sjetite se nas i tako pridružite ovom neobičnom zajedništvu na kojem zahvaljujemo Udruzi i svima koji nas prate na našem putovanju.
I sami vidimo da nismo totalni stranci u ovoj zemlji.
Zapjevali smo nasred trga, kad nam je bilo jako teško, kad su žuljevi boljeli, a leđa žuljala od naprtnjače poznatu španjolsku pjesmu:
“Kad dosel sam vu zemlju Kastanja, ta zemlja kaj zvala se Spanja.
susrel sam jednu senjoru, i dobil sem ljubavnu moru…”
Što se dalje događalo ostavljamo na maštu.
Uglavnom, upoznajemo zemlju sa svim njenim ljepotama.
Prilažemo fotografije.
Da su Španjolci ludi, puni tradicije i svega onoga što su im stoljeća namrla, pokazuje primjer iz St. Dominga gdje imaju žive kokoši i kokota. Možete si zamisliti situaciju u kojoj svećenik propovijeda, a kokot popeva!
Rado vas nosimo u srcu nastavljajući svoje putovanje… poduprijeti vašom molitvom.
Radovan, Vlado i Damir
Naši su dečki navikli na daskicama rezati suhomesnate proizvode, ali, očigledno se i s voćem dobro snalaze
Ovo je kao u nekom našem gostinjcu… u kutu “Majka Božja”, dobro društvo za stolom
Makovi su posvuda, a za domaću makovnjaču trebat će još malo pričekati…
Cilj današnje etape negdje je daleko iza horizonta
U nedostatku “Žuje” dobro je i neko španjolsko pivo u limenci
Ove kćerke od “mama Huanita” pravo su iskušenje…
Ovakve metode mučenja koristili su španjolski inkvizitori, a kao terapija služi hodočasnicima koji pate od nesanice
Srijeda, 29.06.2011.
Pozdrav svima!
Peti je dan našega putovanja. Nižu se sela, gradovi i velebne crkve, nova iskustva i susreti s ljudima. Prosječno hodamo 25 km. Spavamo u malim gostinjcima koji se razlikuju po udobnosti i broju kreveta. Susrećemo različite ljude.
Većina njih prolazi ovaj put zbog nekog drugog razloga, a ne vjerskoga.
Pomalo smo začuđeni sekularizmom Španjolske koja ima tako slavnu kršćansku prošlost.
Zanimljivo je naći se s ljudima na večernjoj misi i vidjeti tko su vjernici kojima uz prolazak puta i euharistija nešto znači.
Jednu (drugu) noć morali smo silom prilika spavati vani ispod velikog oraha! Sve je bilo zauzeto, a nitko nas nije htio primiti čak ni u štalu! Prali smo se u obližnjoj rijeci. Isus je bolje prošao od nas.
Danas je na jednom mjestu uz slavinu s vodom bilo moguće natočiti i vino! Jer velika vinarija hodočasnicima daje tu mogućnost. Tu smo se duže zadržali.
Zanimljivo iskustvo bila je i Tijelovska procesija u jednom malom selu u nedjelju na kojoj je sudjelovalo dvadesetak ljudi. Sve same žene i nas troje. Svećenik je iznio Presveto i stao usred trave u dvorištu crkve i dao blagoslov na sve četiri strane svijeta. Osjetili smo da kršćanstvo sa slavnim obredima ne postoji. U tim trenucima bili smo ponosni što pripadamo hrvatskom narodu.
Crkve su veličanstvene, s velikim oltarima pa u njima tražimo vrijeme za meditaciju i duhovni odmor.
Velik dio ljudi koje susrećemo su agnostici i dolaze na ovo putovanje samo zbog susreta s ljudima i njihovog duhovnog iskustva. Danas smo susreli 60-godišnjake iz Njemačke koja je na putu već 8 tjedana i hoda iz Njemačke do Santiaga. Želimo reći da su motivi dolaska različiti.
Sve više smo svjesni da nastavljamo hod onih koji su stoljećima prije nas prolazili ovim putevima tražeći Gospodina i opredjeljujući se svakoga jutra za Njega.
Damir vuče žuljeve od prvoga dana. Liječi ih na svakakve načine. Sunce je jako pa smo uhvatili ritam buđenja u 5 h ujutro i hodanja do 12-13 h. Tada se smještamo, peremo robu i odmaramo.
Šaljemo svima pozdrave iz Villamayora (ne tražite na kartama – dva dana hoda od Pamplone)!
Vlado, Radovan i Leski
Subota, 25.06.2011.
Evo, javljamo se s početka našeg hodočašća.
Uspješno smo prešli velike Pirineje i tako smo se iz Francuske prebacili u Španjolsku.
Dan je bio lijep, pogledi predivni (kao na fotografijama). Na početku su nam rekli da je to najteži dan, jer smo svladali oko 1300 metara nadmorske visine.
Sjetili smo se Martine, a nadamo se da se i ona nas sjetila. Zapravo, znamo da nas se sjetila, jer smo turu prevalili relativno lagano.
Bilo je interesantnih susreta. Između ostalog, saznali smo na početku puta da je prošle godine ovaj put iz St. Jeana prošlo 10 Hrvata, a ove godine prije nas – njih 14! Mi smo 15., 16. i 17. hodočasnik iz Hrvatske ove godine.
Spavamo u Roncesvallesu u velikom moderno uređenom gostinjcu!
Pitali smo za misu. Svi se čudom čude!
Sve vas nosimo u srcu i pozdravljamo!
Radek, Vladek i Leski
Pakiranje ruksaka prije polaska. Auto ostaje parkiran na jugu Španjolska, a ostalih 900km auto će biti zvan - čežnja!
Po izrazima lica - entuzijazma ne nedostaje.
Uz Irce i Dance - Hrvati toga dana najbrojniji.
Na putu je dosta prometno!
Pogled s Pirineja - 1.300 metara nadmorske visine
Petak, 24.06.2011.
Pozdravljamo vas iz Lurda u koji smo pristigli u večernjim satima svetkovine Tijelova. Nalazimo se na brdu iznad Lurda gdje se smještaju hodočasnici koji žele skromno i jednostavno doživjeti ovo veliko svetište.
Jučer smo bili na procesiji koja nas je uvela u susret sa svetištem i velikim Otajstvom ukazanja Majke Božje skromnoj djevojci Bernardici. Danas ćemo još istražiti svetište i odmoriti se za početak sutrašnjeg putovanja.
Tijekom putovanja prema Lurdu zastali smo i u Taizeu na jedan dan. Susreli smo se s malom zajednicom koja privlači tisuće mladih, od koje smo upili jednostavnost i skromnost života na malom brežuljku. Posebno nas se dojmio grob brata Rogera, osnivača zajednice. Osim u molitvi i tišini uživali smo i u susretu s bratom Urlichom s kojim smo razmijenili misli o aktualnim događajima u našoj zajednici i u Crkvi u Hrvatskoj.
Sutra planiramo doći do mjesta u kojem će započeti naše pješačenje. Tada ćemo se napokon zaputiti prema našem cilju.
Sve vas pozdravljamo, nosimo u srcu i dalje molimo da nas pratite tijekom našeg putovanja kako bismo u zajedničkom Duhu bili u Gospodinu.
Damir, Vlado i Radovan
=“border: 0;” alt=“image” width=“640” height=“480” />
Grob brata Rogera, osnivača zajednice.
Vlado u internacionalnom društvu Taize-a blaguje.
Osim u molitvi i tišini uživali smo u susretu s bratom Urlichom.
Lurd
Mapa trase puta - sjeverna Španjolska
Više o ruti - kliknite na link