Stranica 18 od ukupno 31 stranica « First  <  16 17 18 19 20 >  Last »

Hodočašće i izlet u Švicarsku

18.-22.8.2008.

  Nakon nezaboravnog iskustva kojeg smo podijelili prošlo ljeto slijedeći puteve sv. Patrika po Irskoj, došlo je vrijeme da se posveti pažnja i suzaštitniku našega društva: sv. Bernardu iz Aoste. Nije bilo lako okupiti i organizirati planinare za ovaj pohod, ali vjerojatno i posredstvom sveca kojem je putovanje bilo posvećeno, a koji se smatra zaštitnikom planina, planinara i svih koji zalaze i borave u planini, na kraju se uspjelo. Na tome smo beskrajno zahvalni. Volimo vjerovati da možemo prepoznati trenutke kojih ćemo se vječno sjećati iz svojih dana i noći, ali zapravo nije tako. Ono što se zadržava nije uvijek ono što bismo očekivali, ili željeli zadržati uza se. Zato i skupljamo uspomene, netko stvari, netko fotografije, a netko riječi. Pa eto nekoliko riječi o tome kako je ono bilo kada je dvadesetpetero hodočasnika krenulo na svoj put na kraju ljeta godine Gospodnje 2008.

Ponedjeljak, 18. kolovoza

„A putovanja su za nju bila dobra, na njima je stekla prijatelje i sudrugove, obilat uspjeh, gotovo slavu, a sve su je te ceste vodile večeras ovamo i po njima je, kao i uvijek, slijedila želje svog brzog duha. Osjećajući se neobično smirenom, razabere kako je krenula u potrazi za odgovorom koji je, na kraju, i dobila. Bio je njezin prijatelj; sad je to znala, kao što je znala da će u uzorku njegova života jedno mjesto pripasti i njoj, ma koliko taj život trajao. I sve će biti u redu.
Život nam rijetko, ili nikad, daruje ono za čim nam srce žudi. Ponekad dođemo blizu tome, a ponekad ostanemo sasvim daleko. Prihvatit će sa zahvalnošću ono što joj je večeras bilo dopušteno – s nadom i molitvom Bogu da joj u budućnosti bude milostivo dopušteno još ovakvih trenutaka.“
Guy Gavriel Kay: Pjesma za Arbonnu

Vjerojatno smo svi više puta provjeravali vrijeme polaska: Samobor: 21, 30; Zagreb: 22, 00 sata da ne bi bilo zabuna, da se ne bi desilo da upravo mene ostave na samom početku putovanja kojem se većina jako dugo veselila. Okupili smo se razni i sa raznih strana. Skupina iz Suhopolja sa svojim prepoznatljivo mekanim, razvučenim, gegajućim riječima, prigorci samoborci, zagrepčani i doseljeni građani, punoljetni i maloljetni, svećenici i vjeroučitelji, policajci i tete u vrtiću, službenici, umirovljenici. Hajdemo u planine, jer tamo nema zime!
Noćna vožnja nije nešto što bi ikoga oduševljavalo, ali uz red molitve, red razgovora, filma, drijemanja i razbuđivanja i to se može preživjeti. Kad smo u zoru teturali između kamiona po pustim parkiralištima, istezali izmučene udove i sudarali se jedni o druge bez prave koordinacije pokreta, mogli smo se veseliti novom danu koji će, kako je izgledalo, po svemu biti poseban.

 

Utorak, 19. kolovoza

„Sada, za ljeta, tiho je pod plavim nebom stajalo drveće, držalo raskriljene ruke i primalo sunčanu snagu koje se trusila s visina. Na živicama i grmlju guštare rastvarali se cvjetovi: bijele, crvene i žute zvjezdice. Na mnogima se već primjećivali plodonosni pupoljci, mnoštvo ih je već sjedilo na finim vršcima granja, nježno, čvrsto i odlučno, nalik na male, stisnute pesnice. Sa tla su se dizale šarolike zvijezde mnogog i raznovrsnog cvijeća, i zemlja se krijesila od tihe i jarke radosti boja. Svuda je mirisalo na svježe lišće i cvijeće, na vlažnu grudu i zeleno šiblje.
Bambi je pitao. Uživao je u tome da postavlja pitanja. Njemu je bilo najljepše da neprestano zapitkuje, a zatim da sluša što će mu odgovoriti. Bambi se nimalo nije čudio što mu stalno i bez muke pada na pamet pitanje za pitanjem, to mu se činilo sasvim prirodnim; to ga je samo veoma ushićivalo. Činimo mu se čarobnim i to što radoznalo čeka dok ne stigne odgovor. Neka on bude kakav mu drago, uvijek je s njim bio zadovoljan. Katkad ga, dakako, nije razumio, no i to je bilo lijepo jer bi uvijek mogao nastaviti s pitanjima, ako bi htio.“
Felix Salten, Bambi

Kada se čovjek po prvi puta nađe u novom gradu stalno mu na pamet padaju nova i nova pitanja. Znatiželja nas je razmilila ulicama Novare u rano jutro, dok su te ulice još spavale, a mogao se vidjeti tek koji užurban čovjek s aktovkom ili redovnice na biciklu. Razbudivši grad i njegove gostionice, ponovno smo se skupili sa svih strana na euharistijskom slavlju u katedrali, koncelebraciji hrvatskih i talijanskih svećenika, hrvatske pjesme i talijanskih molitvenih zaziva. Na grobu sv. Bernarda za nas su izložili njegove moći, kako bi i molitva i blagoslov koji smo tražili bili darovani u potpunosti. Upoznali smo se i s pravim školskim primjerom ranokršćanskog baptisterija izvan crkve, ukrašenog freskama, iz kojeg su novokrštenici, nakon tri godine priprema, u uskrsnoj noći, kao punopravni kršćani ulazili u katedralu i po prvi puta slavili euharistiju sa zajednicom.
Ceste su nas dalje odvele prema „Rimu u Alpama“: Aosti. Na jednom od trgova zaista smo naišli na lik vučice s Romulom i Remom, ali i povijest sa svojim slavolucima i crkve koje se mogu mjeriti sa centrom kršćanstva, samo u malom. Dok smo prilazili auto – cesta se zasijecala u razvedenost Alpi koja su nas počele obavijati, otvarajući se našim začuđenim očima koje su jedva uspjele upiti sve prizore koji su nam se poklanjali. Napredovali smo uzvodno, vjerno uz rijeku, kao svi pravi istraživači. Organizirali smo prvi od naših zajedničkih agape obroka sa šunkom i vinom, povrćem i slatkišima, izazivajući i čuđenje slučajnih prolaznika, ali i široke osmjehe zadovoljstva.
Pred večer nas je, sad već mnogo uža i iscrpljenija cesta, dovela do hotela u Etroublesu, mjestu koje otkriva kako je živjeti u podnožju planine. Visoke, nedokučive i prijeteće planine. Šuma, stijena i trava je prekrivaju da bi je prikrivali, njene kosti i srce, ono što je čini kakvom jest. Planina dozvoljava da u nju zasiječemo pomalo od dna, svojim putevima i brvnarama, ciglom i željezom, ali to ne mijenja činjenicu da ona svojim najuzvišenijim dijelom presijeca oblake. Maštamo da smo se udomaćili u planini, mi maleni, smiješni ljudi, a zapravo smo je samo okrznuli u prolazu. Našem prolazu, ne njenom.
S padanjem mraka, pala je i kiša. Tiha i uporna kiša koja nas je zabrinjavala i prijetila svemu čemu smo se veselili sljedeći dan. Kako bi se utješili i uljuljkali u sigurnost posve smo se prepustili dugačkoj talijanskoj večeri, sa njenim upornim nizovima jela i pitkoga crvenoga vina. Na kraju je jelo prestalo stizati, ali vino je otišlo s nama u idiličnu prostoriju obloženu drvom koju smo zagrijali i raspjevali, rasplesali i nasmijali… Toliko kasno u noć odlazeći na počinak da nismo stigli uživati u ljepoti drvenog, romantičnog namještaja koji se skrivao po našim sobama.

Srijeda, 20. kolovoza

„Stajao sam licem u lice s mjesecom i budućnošću koja se preda mnom prostirala sa svom svojom zbunjujućom neizmjernošću. Bilo je to doba u mojem životu kad mi je mnoštvo stvari izrazito dodijavalo, a ja žeđao za ljepotom i carstvima čiste uzvišenosti podarenim onima koji raspolažu maštom da spoznaju što treba tražiti i kako to pronaći.
- Sagradili su ovo mjesto tako da ga nikad ne poželiš napustiti, je li?
- Ne. Mislim da su pristojniji. Sagradili su ga tako da bi uvijek imali o čemu sanjati.“
Pat Conroy, Glazba s plaže

Noćna kiša uvela nas je u predivan, sunčan, svjež i jasan dan. Sve o čemu smo sanjali počelo se događati. Planina nas je dozivala, čarobna, visoka i tajanstvena, poput skromne žene koja se ne kiti ničim osim osmjehom. Uzimala nas je, korak po korak, u svoj zaštitnički i opasni zagrljaj. Pitanje je bilo: hoćemo li joj je usuditi prepustiti? Oči su nam bile pune ljepote i od toga smo se i sami osjećali lijepo i posebno.
Kroz jutarnju rosu, sa potočićima koju su jurili nizbrdo na svakom koraku, kroz slatki i reski zrak put je vodio na 2473 m, sve do Gostinjca Gran San Bernardo. Lagani planinski uspon uljepšavale su nam životinje: krave i ovce, a čak i jedan svizac. Reklama u živo. Vidjeli smo svisca i odmotali čokoladu iz omota. Na pola puta otkrili smo mjesto za popiti kavu u dnevnom boravku. Dugo nam je trebalo da shvatimo kako se gazdarica ne šali, kako je niz fotelja i dvosjeda, tepiha i dekora zaista planinska gostionica. Unikatni do kraja. Dok to nismo vidjeli, ništa nismo vidjeli.
Kip svetog Bernarda na dominantnom postolju označavao je cilj našeg puta. Iza stijene se jednim korakom otvorio pogled na švicarsku granicu, jezero, zgradu samostana na Alpskom prijevoju Monte Gioveu i rečenica dobrodošlice: „Ovdje se Krist slavi, ovdje se Krist hrani“. Učinili smo oboje. Zajednički ručak u samostanskoj blagovaonici i zajednička euharistija u samostanskoj kripti. Kao potpuno obnovljeni ljudi izašli smo ponovno na planinsko sunce i novi uspon koji nas je čekao. Morali smo zaokružiti visinu na, za nas velikih, 3000 m i otvoriti još neke nove vidike. Koliko je prvi dio uspona bio jednostavan, toliko smo uživali iskušavajući vlastitu hrabrost i mogućnosti na drugome dijelu, uživajući u pogledima svih vrsta. Ondje smo tako maleni i nevažni da ponovno, baš kao na svakoj planini, postajemo hrabri i otvoreni. Što su veći zidovi oko nas, manji su oni u nama. Možda se zato, šačica nas znatiželjnih, i uspinje. Zabrinjavajuće je uopće razmišljati koliko će malo ljudi, u konačnici i zbroju stvari, imati privilegiju doći na ovakvo mjesto. Što sa svima ostalima? Onima koji će gledati naše slike i djelovat će im blijede, slušati naše priče i ne razumjeti, čitati naše riječi i bit će im dosadno. Planina je privilegija. Nikad to ne smijemo zaboraviti.
Oproštaj od mjesta sagrađenog zato da bi uvijek imali o čemu sanjati bio je prijateljski i nostalgičan, noseći pune torbe suvenira (muških noževa i ženskih plišanih bernardinaca – uz nekoliko hrabrih iznimaka) i vrećicu darovane nam čokolade. Kasnije, ponovno u hotelu, i darovanog vina. Hrvati su svugdje u svijetu kao doma. U to uopće ne treba sumnjati.

Četvrtak, 21. kolovoza

„U svjetskoj književnosti žene se prikazuju kao one koje jako vole. Pjesnici su uvijek iznova pjevali pohvale ženama koje su svojom ljubavlju očaravale ljude i vraćale ih u život. Doživotna je zadaća učiti ljubav, koja budi život i služi životu. Žena koji voli dopušta bliskost i omogućuje joj da raste. U bliskosti s drugima osjećamo odnos ti – ja, možemo se otvoriti, pokazati se kakvi jesmo, možemo si dopustiti pad. U mjeri u kojoj smo sebi blizu, dolazimo i u blizinu drugih ljudi.
Marija je bila spremna osluškivati unutarnji glas i ono što se u njoj zbiva. Kad proživljavamo vrijeme praznine, kad mislimo da se ništa ne događa, u sebi pronalazimo spremnost. U takvim smo situacijama usmjereni prema nutrini i posve na svoje središte. Osluškujemo i tragamo za onim što u nama želi sazreti.“
Anselm Grun, Živi što jesi

Dan je započeo dužom vožnjom prekidanom s pokojim sladoledom prema jezeru Lago di Garda i marijanskom svetištu Madonna della Corona koje nas je očaralo. „Din – don; don – din – din; don“, zvoni ta crkva koja je dio božjeg graditeljstva, stijene moćne i dominantne, vječne. Pola ljudsko, a pola božje djelo. Tako nastaju istinski dojmljive stvari u svijetu – jednostavnim idejama koje se, upravo zbog toga što nitko nije suvišno i ljudski komplicirao oko njih, isprepleću i rastu prema vječnosti. Uključili smo se u euharistijsko slavlje, nakon kojeg je naša amaterska pjesma zaradila čak i pljesak okupljenih vjernika. Različiti u jezicima, zajedno u Duhu…
Ručak smo imali na šestoj postaji križnog puta: Veronika bujne, raspletene kose pruža Isusu rubac… U prirodnoj veličini. Hodočasnici do kraja. Tim istim križnim putem, od posljednje prema prvoj postaji uspeli smo se na vrh stijene iznad svetišta gdje nam se smjestio hotel koji smo bili prisiljeni preuzeti, kao i sva mjesta na kojima smo se pojavili do tada. Prije večere smo pronašli najbolje vidike na jezero u daljini, za vrijeme večere vidici su bili malo promijenjeni, ali za većinu (jer putovalo je više muškaraca od žena) ništa manje veličanstveni. Sreća da takvih konobarica nema doma jer zaista previsoko dižu standarde. Zaista. Vjerojatno su je zato dječaci i bockali – da provjere je li prava ili ipak nacrtana. Bila je prava. Ali ostala je daleko. J L
Navečer, još jednom, kao sunce što zalazi kada traži svoj mir, čarolija od svirke i pjesme. U duši tragovi prošlosti, poneko sjećanje… Ili zbog jedne divne crne žene… Ili konobo moja, radosti sva… Ili… Cijeli svijet je spavao, a mi još nismo ostali bez riječi. U tako dobrom društvu vjerojatno nikada niti nećemo.

 

Petak, 22. kolovoza

„Zaslužili ste svaku priliku da se razvijete. Ali izluđivala me pomisao na to da vas promatram osuđenu na sitne korake, kad biste mogli juriti brzinom svjetlosti. Želio sam posjedovati snagu vaših očiju, način na koji one vide i oblikuju ljepotu koje još čak nema i ni iz čega je izvlače u stvarni svijet. Želio sam imati vašu hrabrost i snagu vaše volje, vaš oprez i smirenost. Htio sam vam darovati pobjedu. Ali u samoj je prirodi pobjede to da se ne može darovati. Pobjeda se mora osvojiti, i što su šanse manje, a otpor žešći, to je veća čast. Pobjede ne mogu biti darovi.“
Lois McMaster Bujold, Građanska dužnost

U nevjerici da se zaista radi o posljednjem danu našeg hodočašća stigli smo u Padovu. Pomno smo se zagledali u lik sv. Leopolda Mandića, hrvatskog sveca koji uči pobožnosti kroz jednostavnost i skromnost. Slavili smo posljednju zajedničku euharistiju i razgledali zanimljivo uređeno svetište, grob i relikviju desne ruke, ispovjedaonicu i sobu sa žutim zidovima i policama s knjigama, vrtove i blagovaonicu u kojoj smo još jednom blagovali, sve više vezani i sve bolji prijatelji.
Samo malo vrludajući (profesionalni turistički vodiči to bi nazvali ‘razgledom grada’ i uključili u cijenu) otišli smo i do bazilike i groba sv. Antuna. Veliki su nam se uzori tih dana stavljali pred oči. Trgali smo posljednje trenutke vremena jedni za druge, želeći još malo pričati, još se družiti i smijati, još ponešto pitati ili reći, ostaviti zaključni nezaboravni dojam na još nekoliko odabranih i sakupiti uspomene koje će nam biti tako dragocjene u trenucima koji su pred nama, a sada, eto, već teku…
U našem luksuznom vip autobusu održalo se i osvrt na sve što smo zajedno prošli i postalo očito da bi svatko mogao zapisati svoju povijest ovih nekoliko dana zajedništva i da bi apsolutno sve bile pozitivno obojane. Dolazak u Zagreb donio je posve nove muke (♫♪Every time we say goodbye I die a little; every time we say goodbye I wonder why a little♫♪) kako se oprostiti na dostojanstven način i kako se čim prije ponovno vidjeti na Cerini na bilo koji način. Sve najbolje je tek pred nama. Mora biti.

 

* * * * *

I na koncu, veliki, važni i ozbiljni psiho – test (jer nas je vječno isti prizor na zadnjem sjedalu našeg autobusa malo zabrinuo i želimo pomoći):

Ako test rješavate sami:
ŠTO VAŠE IGRANJE BELE GOVORI O VAMA?
ili
Ako test rješavate u paru:
KAKO LAKO I JEDNOSTAVNO OTKRITI SAVRŠENOG SUIGRAČA

Zaokružite u svakom pitanju jedan odgovor s kojim se najviše slažete:

1. Bela je:
a) Igra, ali nije UNO
b) Gotovo savršen način provođena vremena
c) Skup pravila s povremeno sretnim završetkom

2. Idealnog igrača u beli bi usporedili s:
a) Mravom – upornost i dugotrajnost čine pobjednika
b) Lisicom – lukavošću do pobjede
c) Vukom – lovac koji napada u čoporu

3. Zvanje u beli:
a) Uništava znanje – treba ukinuti
b) Uvijek dobivaju protivnici
c) Previše lako je previdjeti

4. Karte u beli se zovu:
a) Srce, žir, zelje, bundeva
b) Herc, tref, pik, kara
c) Ljubav, bućica, zeleno, okruglo

5. Igrati belu bi mogli:
a) Na vrhu planine, u oluji, noću
b) Isključivo za stolom s četiri stolice
c) Na nečijim koljenima šest sati bez prestanka

6. Igra sa zvanjem dvadeset do asa u adutu i četiri desetke je u zbroju:
a) 302
b) 282
c) 322

7. Prošli zadatak izračunali ste:
a) Za manje od 5 sekundi
b) Za oko pola minute
c) Zaokružio/la sam nasumično

8. Suigrača koji ne zna odbaciti karte da se napravi štilja treba:
a) Utješiti nježnim zagrljajem, obavezno ako je suprotnog spola
b) Ispratiti kiselim smiješkom kroz stisnute zube
c) Nabitu u top prema galaksiji „fare, fare away“

9. Pri zbrajanju rezultata:
a) Zbrojit ću karte ako nemam više od dva štiha
b) Sve karte moraju biti isključivo pod mojom kontrolom
c) Potpuno vjerujem suigračima da se će pobrinuti oko toga

10. Zabunom bačena karta:
a) Može se zamijeniti uz lijep osmjeh i ispriku
b) Može se zamijeniti ako nije poklopljena
c) Zacementirana je u stijeni, nema povlačenja pod nikakvim uvjetima

A sada možete zbrojiti svoj rezultat!

Bodovi 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Odgovora) 1 0 2 1 2 2 2 0 1 0
Odgovorb) 2 1 1 2 0 1 1 1 2 1
Odgovorc) 0 2 0 0 1 0 0 2 0 2

I proučiti rezultat koji ste postigli!

0 – 6 bodova: Nezainteresiran
Prosječan igrač, ispadi genijalnosti su redovito slučajni. Broji samo adute, a nekad ni to. Sklon propitivanju što je ‘kara’, a što ‘pik’. Ako ne pita, možete biti prilično sigurni da ima barem jednu veliku kartu u toj boji jer na njima često pišu nazivi. Karta više zbog društva, a manje zbog same igre. Sklon ubacivanju anegdota i pričica u pauzama. Nikad ne raspravlja o ‘prokletom rasporedu koji je uništio cijelu igru’ – takvom je svaki raspored dobar. Ima malo prljave prste jer redovito mora skupljati karte s poda kad je na redu da miješa. Rijetko zbraja i nikad ne piše.
Ni pod kakvim uvjetima mu se ne smije dozvoliti da karta s ekstremistom, čak niti za istim stolom. U suprotnom bi moglo doći do nasilja. Najbolje se slaže sa sebi jednakima ili s pametnjakovićem.

7 – 14 bodova: Pametnjaković
Igru poznaje, shvaća i drži pod kontrolom. Zna većinu karata koje su izašle, ako slučajno zaboravi, gledat će na vrijeme i s voljom po talonu da otkrije što mu je promaklo. Često nosi sa sobom svoj stari, izlizani špil s kojim je puno toga prošao i s kojim najviše voli kartati. Voli zavirivati u blokić onoga koji piše. U stanju je taktizirati i na sav glas slavi kad protivnicima oduzme sve karte. Pokušat će ponekad podvaliti nepostojeće zvanje i ne poštivati veću kartu računajući da će ga šarm izvući ako ga uhvate – jer nekad može i proći. Ako baš mora, u stanju je podnijeti odgađanje partije u neko bolje vrijeme. Dok karta, voli jesti i piti – neka se sva osjetila nauživaju!
Voli kartati sa sebi sličnima. Može se staviti u par i sa nezainteresiranim ako ga izrazito simpatizira ili s ekstremistom kojemu pak on mora biti jako drag.

15 – 20 bodova: Ekstremist
Nakon rješavanja testa uzeti papir i olovku i napisati 50 puta: „To je samo igra“. Ponoviti po potrebi. Ekstremist uvijek i svugdje sa sobom nosi tri neraspakirana špila karata, četiri blokića s otisnutim MI/VI kolonama i šest olovaka – ako bi koja prestala pisati. Može i želi kartati uvijek i svugdje. Ako vam se sviđa ekstremist, pripremite se na kartanje čak i na medenom mjesecu. Danima vježba miješanje tako da karte može izmiješati jednom rukom iza leđa, dok na drugoj radi sklekove. Uvijek zbraja ili kontrolira druge koji bi se usudili brojati u njegovoj blizini, uvijek piše ili kontrolira druge koji bi se usudili pisati u njegovoj blizini. U stanju je vikati, psovati, zavijati, urlati, pljuvati, skakati, bacati karte, gađati predmetima suigrače i ne smatra to ničim čudnim. Za vrijeme igre nikad ne odlazi na WC niti će to dozvoliti drugima.
Životni mu je san klonirati samog sebe da može uvijek i zauvijek kartati sam sa sobom. Dok mu se to ne ispuni trpi prisustvo inferiornih partnera i nada se da je znanost na njegovoj strani.

 

Hodočašće u Irsku

31.7.-7.8.2007.

Abeceda jednog putovanja u Irsku… Baš kao i davne 1932. godine, kada je prva skupina od 18 Hrvata krenula u Irsku na 31. međunarodni euharistijski kongres, jednaki broj članova i prijatelja HPD Sv. Patrika boravio je u Irskoj od 31. srpnja do 7. kolovoza 2007. Putovanje je to za koje smo se dugo spremali, vrlo ga intenzivno proživjeli i našli se u situaciji da ga ne možemo dostojno opisati. Istina je da ljudi vide različite stvari, pamte različite stvari, čak i ako svi gledaju u istom smjeru. Trebali ste biti s nama. Ipak, za one znatiželjne, kratka slijedi abeceda naših tjedan dana, atrakcija i događaja, koja vam možda može pomoći da shvatite kako nam je bilo.

Bog s nama ili kako smo pročitali na plakatu uz Irsku cestu: ‘Nema Boga, nema mira. Upoznaj Boga, upoznaj mir’. Na putovanje smo išli kao turisti, ali i kao vjernici. Redovita molitva udruge koja se održava svaki petak tog tjedna bila je u karmelićanskom samostanu u predgrađu Dublina i kao obično sastojala se od pjesme, razmatranja nadolazećeg evanđelja i izricanja osobnih nakana. Nedjeljnu euharistiju slavili smo u zajedništvu s građanima Kilkennya, a sam Dublin nas je iznenadio s više mjesta na kojima je stalno izloženo Presveto – male oaze mira usred velegrada koja smo radi posjećivali.

College: Trinity i Book of Kells iz 9. st. Čim smo prošli crnu željeznu ogradu koja okružuje sveučilište Dublina osjetili smo se pametnije. Radi se o mnogo dugogodišnje mudrosti na jednom mjestu, kamene zgrade, široka stubišta, velebni cvjetni aranžmani u predvorjima, ali i posve uobičajeno prizori: oglasna ploča za studente, bicikli, turisti. Knjiga ukrašena prirodnim bojama koje ne blijede stara 12 stoljeća bila je samo uvod u nevjerojatnu knjižnicu na dva kata, s policama od teškog drva, ljestvama i spiralnim stubama i nizovima i nizovima pravih knjiga, koje ostavljaju nezaboravan dojam na sva osjetila: bogati uvez i teški miris i želja da nikada ne odeš previše daleko od svega toga znanja… Sveučilištu smo se tokom boravka rado i često vraćali, a tamo smo održali i posljednji zajednički osvrt na kraju našeg boravka.

Čelni ljudi: oni su bili naša prethodnica u petom mjesecu, hrabro krenuvši tamo gdje nitko od Ekosspiritusa još nije bio. Oni su složili program koji je bio savršena kombinacija kulturnih znamenitosti, zanimljivosti, prirodnih ljepota i zabave. Oni su se borili s auto kartama i kartama gradova velikih dimenzija i nekako ih uvijek uspjeli okrenuti na pravu stranu, pročitati i složiti po originalnim bridovima. Umjetnost. Oni su komunicirali s GPS sustavom zvanim Đurđa i kada je on bio pospan i mamuran i kada je otkazivao poslušnost tvrdeći da se vozimo usred polja, a mi na auto – cesti ili tjerajući nas da skrenemo u ulicu koja je jednosmjerna u suprotnom smjeru… Zahvalni smo Ani i Vladeku. Da njih nije bilo – ničeg ne bi bilo.

Dublin je bio glavna baza našeg putovanja. Tamo smo noćili pet noći, u ugodnom hostelu u centru starog dijela grada od kojeg smo se s par koraka spuštali na rijeku, ravno na most „Ha’penny bridge“. Glavni grad Irske se pokazao kao vrlo slikovito mjesto, sa svojim vratima raznih boja i fasadama od crvene cigle, nevjerojatnim količinama cvijeća na svim raspoloživim površinama i ludim vozačima žutih autobusa na kat koji su nas zamalo koštali glave. Više puta. Naime, stalno su nailazili s krive strane ulice, velikom brzinom i ignorirajući pješake. Kao što svi i preporučaju, za obilazak trgovina i promatranje brojnih izvođača najneobičnijih vještina odlazili smo u „Grafton street“, dok je preko rijeke bila zanimljiva „O’Connell street“. Ako ništa drugo, žena se mogla uvijek dobro zabaviti brojeći zaštitare, velike mrge od muškaraca koji se nalaze na ulazu u apsolutno svaku trgovinu. Otkrili smo da se u gradu obavezno ruča sjedeći na travi u parku, ali i da se na istom mjestu nikako, NIKAKO ne pije.

Eire – Irska. Treći otok po veličini u Europi. Stereotip o zelenilu se ispunio kad smo vidjeli travu koja bi se kod nas vjerojatno zvala tepih i većina ljudi bi je bez grižnje savjesti stavila u dnevnu sobu. Objasnili su nam da drveća imaju tek 10% i to zahvaljujući intenzivnom pošumljavanju, jer je gotovo sve drvo u prošlosti iskorišteno za gradnju brodova. Radi se o prozračnoj i svijetloj zemlji, usprkos oblacima koji nikad posve ne prolaze. Sunce se možda i ne vidi često, ali ono je negdje tamo gore sve do u ono vrijeme koje bi se doma zvalo ‘dugo u noć’. Koliko smo primijetili, padaju dvije vrste kiša. O kojoj se vrsti konkretno radi najlakše je shvatiti promatranjem lokalnog stanovništva. Prva vrsta je prolazna kiša – slučajni oblak na putu u neko drugo mjesto koji tek nehotično baci obično kratak pljusak rijetkih i laganih kapi na zemlju. Takva kiša obično brzo dođe, brzo prođe i obično ne ostavi traga. Za nju se jedva isplati otvarati kišobran, pa domaći (koje promatramo, sjećate se) to niti ne čine. Zatim, postoji i ona druga vrsta. Ta kiša pada cijelu noć i duže - nastavlja se u beskraj. Teška, posebno mokra kiša, krupnih i napornih kapi. Ako je takva kiša, domaći će oblačiti gumene čizme za odlazak u trgovinu.

Fotografije će uskoro biti dostupne i to u velikoj količini. Još ponekad sanjamo uzvik ‘ajde se sad svi okrenite prema meni’ i pravo je čudo da nitko nije ostao bez foto-aparata koliko su ih gurali u ruke strancima i tražili neka ‘samo stisnu na vrhu’. U ovom dijelu odajemo ‘in memoriran’ jednom aparatu koji je uslijed nesretnog kontakta s kamenom završio svoju karijeru na ovom svijetu. A bio je dobar, jednostavan i nezahtjevan i nedostajao nam je svake minute svakog dana od trena kad nas je napustio… Ali, da bi nešto novo počelo, nešto staro mora prestati, pa će i taj događaj otvoriti nove perspektive u bilježenju uspomena. Sigurni smo u to. Veselimo se fotografijama i spremamo posebnu nagradu za onog tko bi mogao dokazati da ih je pogledao sve…

Galway – grad noćenja u novom hostelu obiteljskog tipa. Kuhinja je poput one doma, od toga da si sam složiš doručak, do toga da sam opereš suđe (ili u našem slučaju, da to za nas učine žene očito spremne za obiteljski život), a posteljina je čak i bolja od one doma. Zbunjivala nas je zabrana pijenja vode iz slavine, a još čekamo posljedice na onima koji su s tom istom vodom oprali zube. Grad je bio krcat zbog održavanja velikih konjskih utrka, tako da su svi muškarci bili pijani, sve žene polugole, dijelile su se vizitke sumnjivog sadržaja, a susreli smo i neke stare prijatelje iz domovine… Ipak, najveće oduševljenje izazvalo je otkriće pečenih rebarca u trgovini koja su dovela do noćne gozbe na klupi usred glavnog gradskog trga, kojoj su se pridružili čak i gosti.

Hridi Mohera – čarolija. Kako ćemo voljeti to mjesto? Da prebrojim načine. Voljet ćemo ga do dubine i širine i visine do kojih doseže naša duša. Slobodno, kako ljudi teže pravdi, čisto, kako se okreću od hvale. Voljet ćemo ga strašću naših starih žalosti i vjerom djetinjstva. Voljet ćemo ga dahom, osmjesima, sjećanjima cijeli svoj život. Hridi velike visine i surovosti, igra jakog vjetra i zapjenjenog mora, oblaka, savitljive trave i ptica dovodi čovjeka pred Božju veličinu i priznanje koliko smo zapravo maleni… I k tome, budi maštu. Tamo je lako zamisliti kako, negdje vani, na velikom oceanu, stoje oni, visoki i odlučni, na pramcima svojih brodova, prekriženih ruku, granitnih lica, dok im raspuštenu kosu šiba slan vjetar…Ili nešto slično. Kojim riječima da to opišem? Osjećali smo se i zapanjeno i počašćeno, a okus kapljica soli na našim usnama donio je čežnju za nekim jednostavnijim vremenima… I nikad više nećemo biti isti.

Igre – bili smo djeca mi i igrali se bosi… Tko se sjeća te stare pjesme? Mi smo je proživjeli. Na tratini ispred autohtono starinski uređenog dvorca živnula je atmosfera kada je krenuo žensko/muški aerobik i razgibavanje – koliko je koji spol već mogao podnijeti… Svakako preporučamo pogledati amaterske snimke koje su nastale o tom čuvenom događaju. Glasnice, ekstremitete i reflekse smo razgibavali u Phoenixu, najvećem gradskom parku u Europi, na mjestu gdje je papa Ivan Pavao II. 1979. godine održao misu. Igrači su privukli pažnju tridesetak ljudi koji se nazivaju ‘garda’ (čitaj: policija) koji su se zabrinuto rojili na desetak metara od nas i promatrali ispod oka kakva je to nova vrsta terorizma urlikanjem. Kišnu noć proveli smo otkrivajući kako pravilno prekriženo i paralaleno predati osobi do sebe nož i vilicu. Možda zvuči jednostavno, ali mogli bi se iznenaditi. Na koncu, nemojmo zaboraviti igru mafije, jer mafija nikad ne spava i mafija ni vas neće zaboraviti nikada… Svaka je igra na svijetu drugačija, kao i svaka čežnja i svaka ljubav. Mi smo ih isprobali nekoliko od svake vrste.

Jezik – sve situacije s potencijalnim jezičnim barijerama u kojima smo se našli uspjeli smo uspješno riješiti s frazom koja se pokazala nenadmašna: „NO, NO, NO, THANK YOU!!!“ I nitko nam nije mogao odoljeti.

Kilkenny – grad noćenja u kući. E sad. Padala je kiša tipa dva (vidi pod E). Obišli smo centar grada, vidjeli katedralu i dvorac, jeli vrući muffin (jedno od top pet jela u Irskoj), tuširali se u dvije kupaone, ali naizmjence jer drugačije nije bilo pritiska, dijelili zamalo kobne poljupce za laku noć, doživjeli čudotvorno pranje čarapa i ponoćno usisavanje, slavili euharistiju, pozirali zaista zgodnom tipu ispred kipa sv. Patrika (potražite ga ako ikad budete u gradu - kip, ne lika), čuli ponešto o legendi o vješticama iz Kilkennya. Opširnije bi trebalo govoriti o večeri. Večera je spasila život onima koji su svakodnevno čeznuli za domaćom kuhinjom. Kuhali smo juhu, imali pravo povrće u neograničenim količinama i ono što se zove ‘konjska kobasica’ i upravo je od sastojka kako i zvuči (navodno neka savršena talijansko/slavonska spika), a za desert nadahnutu raspravu o muško – ženskom odnosima. Zaključak? Za žene nema privlačnijeg prizora nego kad muško stane za sudoper i opere suđe, a muškarcima zaigra srce kad žena zavrne rukave i raskopa getribu na autu (kaj god to bilo). Čini vam se pošteno? Ne, ni meni. Ali to je zato jer žene u mozgu imaju jednu veliku ladicu koju stavljaju sve podatke koje procesuiraju, a kod muškaraca se radi o mnogo manjih ladica. Ali to je tek teorija. Na njoj još radimo.

LJepota se jako često sakrila u sitnicama. Nije tipična kao što bi netko mogao očekivati. Pronašli smo i posjetili gradić Drogheda koji nas je podsjetio na jednu od najljepših priča ikada ispričanih i žalopojku iz srca koja je u njoj izrečena: „Ja nikad neću imati što želim. Nikad neću biti što želim. A ne znam kako da prestanem željeti.“ Kada smo to malo prilagodili, mnogo nas je željelo normalnu hranu što je dovelo do trančiranja dva pečena pilića nasred ulice uz rijeku. Ne vidi se to jako često. I konačni zaključak: „Nećemo komplicirati.“ Nećemo komplicirati! Ljepota je tako varljiva stvar.

Monasterboise samostan sa jednim od najvećih i najljepšim keltskim križevima u Irskoj. Pomno smo proučili ‘High cross’ iz 10. st. s biblijskim motivima koji nadvladavaju znakove zodijaka i stavljaju Krista u sredinu. Otkrili smo i odgovor na pitanje zašto keltski križ ima krug po sredini, pa ćemo vam odati tajnu. Banalan razlog je praktičan: kako su većinom rađeni od kamena, bili bi često nestabilni i lako su se lomili zbog svog oblika, ali krug ih je učvršćivao i činio stabilnima. Pošto smo romantičari, nismo stali na tom objašnjenju, nego smo pronašli i ono da krug predstavlja sunce, bez kojeg nema života, kao što i bez križa zapravo nema života, te da se radi o neprestanom kruženju – križ nije kraj nego novi početak – tako se možemo nadati velikim stvarima.

Newgrange neolitsko nalazište značilo je povratak u najdalju prošlost na cijelom putovanju. Možda su živjeli davno, ali imali su slične strahove i planove kao i mi danas. Grobnice koje su izgradili, a koje su ovisile o suncu i po svojoj konstrukciji značile nadu nećemo tako skoro zaboraviti. Godine koje prolaze su tako relativan pojam. Starenje čovjeka ne štiti od ljubavi. Ali ljubav čovjeka, do neke mjere, štiti od starenja. Pa znate što vam je činiti.

Odnosi – Tad Williams u Prijestolju od zmajokosti piše: „Nikad nemoj stvarati dom na nekom mjestu. Stvori si dom u vlastitoj glavi. Naći ćeš sve što ti treba da ga namjestiš – uspomene, prijatelje kojima možeš vjerovati, ljubav za učenje i druge takve stvari. Tako će tvoj dom ići s tobom kamo god budeš putovao. Nikad ti neće manjkati dom – ako ne izgubiš glavu, naravno…“ Međusobno poznavanje, prihvaćanje, interes - neki bi to nazvali i ljubav - šiklja iz izvora srca i poprima mnoštvo oblika. Na koncu bi za većinu ljudi na koje smo se tako navikli mogli reći: „Ne mrzim ga. Nije ni da ga obožavam. Ali kad ga netko posiječe, ja krvarim.“ I ne čitam više. Bar ne on line.

Povijest u Irskoj znači dvorci. Obišli smo ih nekoliko, a posebno nas se morao dojmiti Bunratty castle. U čemu je štos? Dakle, kada čovjek iz 21. stoljeća uđe u romantično uređen dvorac iz 17. st. i još ima zabavnog i zanimljivog vodiča imenom Jack koji mu posve približi sve najzanimljivije aspekte života ondašnjeg doba kroz glavu svima uglavnom prolazi jedno: „Zašto se nisam rodio onda?! Bilo bi mi tako dobro i lijepo bi se uklopio! Bez obzira bih li sjedio uz kamin u sobi za vojsku, prisluškivao razgovore kroz tajne prolaze, virio kroz prozorić za dame ili pripremao gulaš od zeca u kuhinji – to je bilo zaista cool.“ Ali ovaj dvorac ima dodatak. On ima i uređen život sela i ruralnog kraja. To znači da se iz kule dvorca spustiš u niske kućice prekrivene slamom pune dima od vatre koja gori i napokon shvatiš: kućica je beskrajno više! Da smo se rodili onda, vjerojatno dvorca nikad ne bi ni vidjeli osim iz daljine. To je statistika. I postane nam drago što smo ovi koji jesmo u vremenu kada jesmo. Baš kao što nam je profesorica u školi tvrdila: povijest je učiteljica života.

Sv. Patrik – svetac zaštitnik našeg planinarskog društva i najizgledniji razlog zašto smo putovali baš u Irsku. Ima ga posvuda u raznim oblicima i pričama, ali najbliži nam je bio na Hill of Slane, mjestu koje simbolizira pobjedu kršćanstva nad poganstvom, a koje smo posjetili. Prema legendi, upravo tamo je sv. Patrik zapalio krijes u noći kada se po poganskim običajima to nije smjelo, a koja je pala u Veliki tjedan, a nakon toga još uvjerio kralja koji ga je došao pogubiti u ispravnost kršćanstva. Imao je sve osobine velikog vjeroučitelja, još uvijek se nadamo kako se nešto možda primilo i za nas…

Temple bar – početak i kraj većine dana. Početak jer je bio u Dublinu odmah pokraj hostela pa smo se pred njim okupljali svako jutro prije polaska i promatrali kako kotrljaju bačve piva nizbrdo. Doslovno. Prizor koji grije srce. Kraj jer smo svaku večer nakon obilaska grada i drugih mjesta i barova koja smo morali vidjeti, na koncu uvijek završili tamo. Temple bar ima dva kata, a na gornjem svira tradicionalna irska glazba, koja je dovela čak i do toga da Hrvati zaplešu tradicionalne irske plesove. I zadnje, ali nikako ne najmanje važno: od šanka u Temple baru do kreveta u hostelu trebalo je oko dvije minute, a to je podatak koji je mnogima vrlo često bio vrlo, vrlo značajan.

Ulazak u ocean: Vlado, Tomislav, Zvonko, Marijan, Zlatko, Ivana i Katarina. Irsko more najviše od svega podsjeća na sivu mlaku, ali dolazak na drugu obalu i ocean značio je vjetar i valove i krcatu plažu s plavom zastavom (nismo posve sigurni zašto ju je dobila). Junaci nisu mogli odoljeti, neke stvari su jače od nas ili vremena ili zdravog razuma. Uvijek je tako kada ulazimo u zabranjeno , koje neki nazivaju grijehom. Prvi korak zaboli, kost i krv, oduzme nam dah. I drugi je mučan, ali već ne tako jako. S trećim bol prijeđe preko nas kao kišni oblak. Uskoro više nećemo moći stati. Ocean ima jaku struju i valove koji lome na pola, potpuno je smeđ od uskovitlanog pijeska i ljigav od trava po kojima gazimo i koji se upliću oko nogu. Zapravo prilično zastrašujuće. Ali najveća je prepreka bila kad smo se malo pomnije osvrnuli i shvatili kako smo jedini ljudi u kupaćim kostimima na cijeloj toj napučenoj plaži. Sve ostalo su ljudi s daskama obučeni od glave do pete u gumena zaštitna odijela. No eto. Zato će se o tome još dugo pričati.

Vrtovi – svi redom zapanjujući. Moraju se izdvojiti vrtovi pod imenom Powerscourt gdje smo proveli nekoliko zastrašujuće lijepih sati. Šećući, pjevajući jedni drugima s vrha kule ‘Poleti, poleti, bijela golubice’ i ‘Daješ mi krila’, mirišući ruže. Cvijeće je u Irskoj umjetnost i način života. Dio te čarolije donijeli smo doma u obliku lukovica – obavezno posjetite Cerinu na proljeće. Irski vrtovi dobivaju konkurenciju.

Zavoji na cestama koje smo prošli je teško opisati. Za takav doživljaj ponekad dajemo velik novac u zabavnim parkovima. Imali smo dva kombija: bijeli i crveni. Zajedno parkirani davali su ‘Hrvatsku kockicu’. Hrabri vozači su se uhvatili ukoštac s lijevom stranom ceste (samo smo nekoliko puta ušli u krivi smjer), nebrojenim kružnim tokovima, nepostojanjem razumnih križanja, gradskom gužvom, uskim cesticama koje su sve strogo ograđene zidovima od kamenja ili makar gustim grmljem, te prometnim znakom koji brzinu „ograničava“ na tričavih 80 km/h, semaforima koji su nas odvajali, pa bi jedni prošli, a drugi stali, GPSom koji često trabunja nebuloze. To je otprilike slika vožnje. Ali usprkos tome što smo bili stiješnjeni i lupali glavom o krov ili se naginjali jedni drugima u krilo vožnja je, zbog priča i šala i rasprava i šutnji i pogleda na ovce, krave i konje, a ponekad i jednih na druge bila iskustvo kojeg se sjećamo samo po dobrom. Zavoje smo već zaboravili, a i modrice će uskoro proći. 

Žeđ je bila nezgodna. Doma nismo nikad toliko žedni. Niti na toliko različitih načina. Ali što kad treba probati pivo od kamenica i karamele i jagode i brusnice i jabuke… A onda uđemo u tvornicu Guinnes koja se naziva ‘gradom usred grada’ i tamno pivo poteče u potocima… I dođemo u grad gdje je ZABRANJENO PITI VODU. Časna riječ. Nismo to izmislili. Žeđ je trebalo utažiti. Temple bar je bio gotovo dio spavaće sobe. U Portehouse-u su nas poznavali već drugi dan i neke je bilo vrlo teško nagovoriti da uopće izađu. Bio je tu pub u kojem se plesalo i štipalo, pa onaj u kojem smo pili za šankom gdje je jednom sjedio i predsjednik Kennedy, pa onaj u kojem je žena pjevala ‘Sweet home Alabama’ na način da je i nas uvjerila kako smo od tamo…I za one koji se još pitaju, svaka pinta piva s kojom smo gasili tu veliku žeđ iznosila je točno 0.56826125 L. Pa se vi zbrojite.

Izlet u nepoznato Strahinčica…

...ili (besmrtnom frazom jednog od sudionika) kako je HPD Sv. Patrik postao pravo planinarsko društvo

Priručnici o planinarenju uvijek na prvim stranicama uče: bavljenje planinarenjem razvija mnoge dobre osobine; snalažljivost, hrabrost, požrtvovnost, prilagodljivost, fizičku izdržljivost, društvenost, smisao za razumijevanje ljudi i prirode, domoljublje. Planinarenje se temelji na zajedništvu, na uzajamnom djelovanju s ciljem svladavanja prirodnih, ali ujedno i vlastitih psihofizičkih prepreka. Teorija zvuči tako ispravno i privlačno. Godinama poluprazni autobusi na izletu u nepoznato, završenom izletu planinarske sezone, govorili su nam koliko je veliki iskorak između teorije i prakse.
Na izlet nas mogu privući dvije stvari: intrigiranost mjestom na koje se putuje ili kombinacije ljudi za koje znamo da ćemo tamo susresti. Kad se predvidi ‘Izlet u nepoznato’ sav teret pada na ljude.  Ako nam ljudi nisu zanimljivi, sva teorija o blagodatima planinarenja propada. Radi se i o povjerenju prema organizatoru. Ne putujemo u nepoznato s onima kojima ne vjerujemo. Ove godine u autobusu nije bilo praznih mjesta. Ove godine smo postali pravo planinarsko društvo.
Bila je to noć kada se mijenjalo vrijeme. Samo je trebalo pomaknuti ure jedan sat unazad. Jedna mala jednostavna radnja koja se može izjaloviti na stotine načina. Može se jednostavno zaboraviti pomaknuti. To nas pretvori u one koji će propustiti vrijeme za polazak i razočarati se. Može se pomaknuti jedan sat unaprijed. To nas budi prerano i redovito jako naljuti. Ako mislite da su to jedine dvije mogućnosti kako nam mijenjanje sata može zakomplicirati život, varate se, jer moderna tehnika je izmislila jednu posve novu. Možete pomaknuti sat u ispravnom smjeru prije spavanja i ipak se probuditi s dva sata nesrazmjera s realnim vremenom, jer se mobitel tokom noći još jednom, vrijedno i na vrijeme, pomaknuo i sam. Većina se ipak uspješno borila sa svojim satovima. Nek’ se zna tko je gazda.
Od Jastrebarskog, preko Svetog Martina i Samobora do Zagreba, autobus se postepeno popunjavao. Još uvijek se mogla čuti dezinformacija koja se tako jako proširila - da je cilj izleta u nepoznato Ivančica. Jutarnja molitva i prve informacije brzo su razbile tu iluziju. Putujemo u Krapinu i Strahinjščicu. Ili Strahinščicu? Ili Strahinčicu? Uglavnom, brdo iznad Krapine.
Euharistiji smo se pridružili u prošteničkoj, prekrasnoj crkvi na Trškom Vrhu. Na svečanoj misi očekivali su biskupa, a na onoj ranoj su, manje očekivano, dobili HPD Sv. Patrika u svem njegovom obilju. Sa školskom djecom iz čak dvije planinarske škole, cijelim obiteljima s djecom, parovima, samcima, individulacima, čeznutljivima, glasnima, sklonima kašnjenju… Samo recite, mi imamo sve.
Oproštaj od žutog autobusa vodio nas je u krug da se još jednom dobro pogledamo i zatim uzbrdo, raznim stilom i tempom, neki krijepeći se iz bočica, drugi iz sjajnih papira, a posljednji od pogleda koji su se otvarali, u nama i oko nas. Do planinarskog doma trebalo je nešto više od sat vremena, a gore nas je dočekalo ugodno mjesto koje odiše domaćom atmosferom. Pročitali smo na nekoj obavijesti kako je predsjednik planinarskog društva iz Krapine koje upravlja objektom žena, što je odmah razjasnilo kvalitetu koja se nudi. Obilje za stolom, djelomično iz naših naprtnjači, a dio i iz kuhinje. Nakon toga su se samo oni najviše ambiciozni uspjeli dići i krenuti prema još jednom vrhu koji nas je očekivao iznad samog doma. Zbog magle i oblačnog vremena najviše smo trenirali maštu, zamišljajući prizore koje nam je Radovan opisivao da se nalaze na pojedinim stranama svijeta. Koliko mašte, toliko detalja. Možete samo misliti što sam onda sve ja vidjela .
Povratak je bio dužim i užim, ali manje strmim putom, koji je kolonu razdužio, ali i opustio i raspričao. Na posljednjem osvrtu prije ulaska u autobus čulo se da je na izletu bilo posebno dobro što smo mogli birati koliko ćemo hodati, što su bile prisutne sve generacije i što smo opet (kao i uvijek) upoznali neke nove ljude. Izlet u nepoznato nas više ne plaši. Poznajemo se i vjerujemo si. Znamo što možemo očekivati: zabavu, druženje, pomoć i podršku, razumijevanje, ispunjen dan - mjestima i ljudima, a sve tako dragocjeno.

Stranica 18 od ukupno 31 stranica « First  <  16 17 18 19 20 >  Last »