„Hvalite Boga jer je dobar: vječna je ljubav njegova! Jedini on učini čuda velika: vječna je ljubav njegova! Mudro sazda on nebesa: vječna je ljubav njegova! On utvrdi zemlju nad vodama: vječna je ljubav njegova! On daje hrane svakom tijelu: vječna je ljubav njegova! Hvalite Boga nebeskog: vječna je ljubav njegova! (Ps 136, 1. 4. 25)“
Riječi za tebei
Stranica 1 od ukupno 29 stranica 1 2 3 > Last »
Tog nedjeljnog jutra nekoliko puta sam se pitao zašto se tjeram na ovakve stvari. Prvi put još rano ujutro kad mi je zvonila budilica, drugi put kad sam izišao iz topline doma na hladno zimsko jutro na -5 ˚C, treći i četvrti kad sam se tokom spuštanja sa Gere poskliznuo i pao. Ali vidjeti poznata lica i popiti kavu ili čaj s njima, te uputite se u planinu nema cijenu pa je moje „zašto“ brzo dobilo odgovor .
Nakon što smo u Krašiću popili spomenute napitke za zagrijavanje uputili smo se autima do Sošica gdje smo sa velikim brojem planinara krenuli tvrdom smrznutom stazom prema našem današnjem cilju: Sv. Iliji (to je hrvatski naziv za vrh koji je gotovo zaboravljen, te se češće koristi stari slovenski naziv Sveta Gera). Hodajući uz poznata lica i međusobno razgovarajući jedva smo primjetili da se temperatura još više spustila i da se oko nas stvarao sve veći sniježni pokrivač. Na to nas je upozorio vjetar koji kao da nam je htio reći: „Daj dosta priče! Uživajte malo u prirodi koja je oko vas“. Većina nas je po prvi put dodirnula snijeg ove godine. Došavši na vrh kratko smo razgledali naokolo, koliko su na oblaci dopustili, te prionuli na grah kojim nas je počastio moj kolega s posla Tomo sa svojim Žumberčanima (kojima se i ovom prilikom zahvaljujem). U kapeli Sv. Ilije prisustovali smo misnom slavlju koje su predvodili biskup Mijo Gorski i žumberački župnik, grkokatolik Mile Vranešić.
Po završetku mise polako se vraćamo natrag prema Sošicama, te odlazimo do jame Jazovke - većina nas po prvi put. Jama je poznata kao mjesto masovnog ubojstva Hrvata tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata od strane partizana. Žrtve su bile uglavnom ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koje su pripadnici Jugoslavenske armije prisilno odveli iz bolnica 1945. godine. Povjesničar Josip Jurčević iznio je podatak o 476 kostura koji su do danas pronađeni, a protiv zločinaca još nije počeo sudski postupak.
Nakon molitve za poginule kod spomen ploče, polako se vraćamo prema autima uz komentare da naša mala zemlja obilije tolikim prirodnim ljepotama, kulturnom baštinom i teškom poviješću te je najmanje što možemo učiniti ustati se ranije ujutro zahvaliti Bogu na tome što imamo i što jesmo, te krenuti u istaživanje. Toliko puta smo se uvjerili da nam se to višestruko vratilo jer smo se kući uvijek vraćali sa lijepim doživljajima, spoznajama i iskustvima. Tako ni ovaj izlet nije bio iznimka, a na vama je da nam se pridružite u nekom novom programu.
Dragi članovi i prijatelji,
Ukoliko je vašem tijelu dosta spavanja zimskog sna ili ako ste redovit posjetioc planina zimi, u nedjelju, 29. siječnja 2012. godine nudimo vam staro dobro drušvo i pohod na Sv. Geru. Sv. Gera se nalazi na 1178 m.n.v. i najviši je vrh Žumberačke gore. To je valovit proplanak dugačak oko 300 metara. Sredinom proplanka prolazi put koji je već desetljećima prirodna hrvatsko-slovenska granica. S jedne je strane puta, na hrvatskoj strani, kapela Sv. Ilije, geodetski stup i zgrada vojarne (sporni vojni objekt kojeg je 1991. napustila bivša JNA nakon čega ga je zauzela slovenska vojska). Na suprotnoj, slovenskoj strani, stoje kapela Sv. Gere (Slovenci je nazivaju i Sv. Jera), telekomunikacijski toranj i baraka Smučarskog društva Gorjanci. Šumski proplanak na vrhu mjesto je gdje su se nekoć održavale narodne veselice i stočni sajmovi (kasnije preseljeni u Sošice), a danas poznato odredište planinara i hodočasnika – tako se od 1994. godine, već tradicionalno, posljednje nedjelje u mjesecu siječnju održava zimski planinarski pohod iz Sošica na Sv. Geru s liturgijskim slavljem kod ostataka grkokatoličke kapele Sv. Ilije Proroka, sagrađene u 16. stoljeću.
Na Sv. Geru se kreće od Sošica (gdje se između 8:00 i 9:00 sati skupljaju udruge i društva koje će sudjelovati u pohodu) koje su nekih 20-ak kilometara udaljene od Krašića. Zbog onih koji ne znaju doći do Sošića naše mjesto okupljanja bit će Krašić (ako ne znate ni do tamo – kontaktirajte nas ili google). U centru tog poznatog mjesta okupit ćemo se u 8.00 sati te zajedno krenuti prema Sošicama gdje ostavljamo aute i idemo put planine. Put do vrha nije težak i hoda se, ovisno o vremenskim prilikama, oko dva i pol sata. Misa je u 12:00 nakon koje ćemo imati ručak (grah za one koji mi to potvrde ili vlatiti iz torbe) uživati još malo u pogledu koji seže od Velebita do Alpa i polako se vratiti prema autima te, ukoliko padne koji dobar prijedlog, završiti u nekoj od lokalnih zanimljivih gostionica. Sve u svemu, potencijalno dobar provod u zimsku nedjelju, stoga se nadam da ćete nam se pridružiti u što većem broju i svojom prisutnošću ispuniti svoj i naš dan.
Svoj dolazak najavite Vlatku na mob 099-220-2941 ili mail .(JavaScript must be enabled to view this email address).
Radosno vas očekujemo!
U Vukovar su se 18. studenog 2011. godine slile velike kolone putnika i hodočasnika iz svih krajeva Hrvatske. Toga dana Vukovar je postao, kao i ranijih godina, srce Domovine. Stigli smo i mi, nešto malo više od pedesetak članova i prijatelja Udruge. Stavili smo se u stav slušanja. U srca smo pohranjivali riječi prigodnog programa izvođenog ispred bolnice u Vukovaru. Gledali smo početak kolone sjećanja i tisuće barjaka, sudionike povijesnih postrojbi naše Domovine, ljude svih naraštaja. Oni stariji doveli su najmlađe kako bi učili o svojoj povijesti. Doveli su ih da se poklone ŽRTVI grada koji je zaštitio Domovinu u samim počecima rata. Gledali smo maglu koja se nadvila nad grad, slušali smo kardinala Vinka Puljića. Govorio je o ŽRTVI. Gledali smo bijele križeve na memorijalnom groblju. Križeve koji su svjedočili ŽRTVU. Posjetili smo župnu crkvu sv. Filipa i Jakova, novouređenu. Na jednom zidu visi križ koji nema više jedne ruke. Podsjetio nas je na ŽRTVU Krista Gospodina u svakom vremenu. Obišli smo podrum bolnice koji svojim postavom svjedoči na veliku ŽRTVU svih onih koji su spašavali ranjene u vrlo teškim uvjetima. Noćili smo u Tordincima, a domaćin nam je bio Antun Maletić, ravnatelj, vjeroučitelj i prijatelj Udruge. Nismo mogli ne sjetiti se onih dana kada smo u ožujku 2005. godine stigli u Tordince s 35. planinarskim križnim putem i uz Muku Gospodina Isusa učili o ŽRTVI sela koje je protjerano iz svojih ognjišta. Okupili smo se na kraju dana u katehezi zanimljivog naslova – Mi smo pjesma Lijepe Naše. Razgovarali smo o aktualnoj situaciji u Domovini i obogaćivali svojim razmišljanjem jedi druge.
Subotu, 19. studenog, započeli smo na Trpinskoj cesti i slušali gospodina Ivan Lukića, zvanog – Zolja, branitelja, umirovljenog ratnog vojnog invalida s počasnim činom pukovnika koji danas živi u Borovu naselju. Prošao je Ivan logore, druga ratišta, ranjavanja, ali s ponosom ističe ŽRTVU svih mladića koji su s njim i generalom bojnikom Blagom Zadrom branili Trpinsku cestu i učinili je grobljem tenkova. Posjetili smo Spomen dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti otvoren 14. rujna ove godine na dan sjećanja kako je u rujnu 1991. godine zaustavljen veliki proboj neprijateljskih tenkova. Nastavili smo razgledom kukuruznog puta – Puta spasa. Vukovarska vojarna 204. brigade Hrvatske vojske polako, ali sigurno, postaje mjesto gdje se susreću prošlost i budućnost, mjesto na kojemu mladi naraštaji, ali i mnogi drugi posjetitelji, saznaju određene podatke iz naše najnovije povijesti, o Domovinskom ratu, napose o Bitki za Vukovar. S tom je svrhom i utemeljen Memorijalni centar Domovinskog rata, čiji smo postav razgledali s velikom pažnjom. Prošli smo i uz bivši logor smješten u Veleprometovim skladišnim prostorima. Na kraju smo odali počast našim braniteljima i civilima koji su mučki ubijeni na Ovčari. Posjetili smo mjesto masovne grobnice i Spomen dom Ovčara. To mjesto svjedoči o hrvatskom holokaustu.
Učinili smo što smo mogli – molili Boga da u našim životima opravdamo ŽRTVU koju su za nas i slobodu Domovine podnijeli mladići i Vukovarci.
U popodnevnim satima razgledali smo Šarengrad i Ilok. Posjetili smo i podrume u Iloku te muzej u obnovljenom dvorcu.
Dolazili smo u Vukovar već nekoliko puta.Godine 2003. program Lijepa li si…Vlak za Vukovar bio je prvi program naše Udruge. Tada smo stigli vlakom koji je pri povratku bio kamenovan u Bršadinu. Stoga je i ovaj program, Lijepa li si…vezan uz dvadesetu obljetnicu stradanja grada, želio završiti kao kruna brojnih događanja i proslave oko desete obljetnice rada udruge Ekosspiritus.