„Isuse moj, i sveti Josip bio je vozač kada je vodio Djevicu Mariju na magarcu prema Betlehemu. Blagoslovi sve vozače i one koji svojim vozilima pomažu ljudima stići do cilja putovanja. Vodi ih, brani ih, poravnaj njihove staze da bi mogli sigurno putovati.“ (Majka Terezija)
Riječi za tebeStranica 1 od ukupno 7 stranica 1 2 3 > Last »
Vraćat će se s pjesmom, noseći snoplje svoje
Ovih dana iz planine se spuštaju pastiri sa svojim stadima.Velika Gospa je prošla i dolazi rujan, a noći sve hladnije u planini. Sve mlađe osobe, pastiri i pastirice. Tako je u Alpama već stoljećima. Jesen se uvlači u planinu kao i svake godine. Silaze svojim starim pastirskim putovima koje ponegdje presijecaju moderne ceste i autoputi. U svojim narodnim nošnjama, pjevaju tradicionalne napjeve svirajući u pučka svirala. Stoka je okićena poljskim cvijećem. Idilična slika. Alpski narodi žive s svojom stokom. No ipak kada siđu u mjesta uspore promet u većini mjesta. Tako vozači zastanu, dijele veselje s pastirima propuštajući koze ovce i krave prema njihovim štalama gdje će prezimiti.
Vraćaju se ovih dana iz planine i naši pastiri. Još nekoliko obitelji pašari na Velebitu. Zadnji je to ostatak onih slavnih vremena kad je stoke bilo na tisuće grla. Vraćaju se s tugom jer se pitaju hoće li nakon zime moći ponovno u planinu, kako su to radili desetljećima. Nema mlađih koji bi ih nasljedili.
Vraćaju se i ovih dana moderni nomadi u svoje zimske stanove. Tisuće se vraćaju sa svojih godišnjih odmora. Neki veseli i odmoreni, a neki zamoreni godišnjim odmorom nakon neprospavanih noći probijenih uz treštavu muziku i obilje pića svih vrsta.
Vraćaju se i kršćanski nomadi iz svojih hodočašća, ljetnih kampova i svih mogućih mjesta gdje su putovali. Krista nose u svom srcu. Iskoristili su ljeto za istinski odmor. Uzeli su Bibliju u ruke, meditirali, obavljali duhovne vježbe, povlačili se u osamu planine, tišinu samostana, ljepotu skrovitih plaža i dalekih otoka. Osvježeni i odmoreni s novim zanosom biti će pravi blagoslov svojim obiteljima, radost svom dečku ili djevojci, snaga u župnim zajednicama. Koliko je samo mladića i djevojaka prošlo kroz školu animacije na Malom Lošinju u organizaciji Povjerenstva za mlade Zagrebačke nadbiskupije? Stotine mladih boravilo je na Modravama, pa u Postirama s don. Damirom, pa na Velebitu s Ekosspiritusom.
Hoće li biti vidljiv plod ljetnog zajedništva u njihovim životima, obiteljima, župnim zajednicama…? Hoće li Krista donijeti onima koji su se vratili umorni iz svojih odmora? Nisu se valjda vratili iz ljetnih gora Tabora umorni? Ne čekaju valjda odmah neki novi susret? Neku novu priliku? Nisu li valjda samo iskoristili priliku i ljetovanje proveli jeftino i bez ikakve brige jer su drugi kuhali i brinuli oko tehničkih detalja, a poneke župe platile njihov boravak u ljetnim kampovima?
Ne, nisu takvi naši mladi. Oni sada postaju kvasac i sol, svjetlo, pravi pokretači zbivanja u mjestima gdje žive i gdje djeluju. Ta će radost i zarazna novost preko njih doći i do onih koji nisu doživjeli odmor takve vrste. Oni će nastaviti moliti jutarnje i večernje kao što su to radili u kampovima. Krunicu su zavoljeli i prihvatili. Riječ Božju s kojom su se susretali svakog dana nastaviti će meditirati i dalje. Biblija, Novi zavjet i psalmi koje su otkrili na ljetnim susretima postati će sastavni dio njihova života.
Smiješi se jesen, nova pastoralna godina. Crkva, povjerenici za mlade, vjeroučitelji, kapelani i mnogi drugi u pastoralu mladih uložili su puno truda ovog ljeta. Nadam se da nije uzalud. Pokazati će vrijeme, a posebno ova maglovita jesen i zima koja dolazi. Tada će trebati smijeha za odagnati maglu i mladenačkog zanosa za ugrijati zimske dane. Tada će kroz svoje ruke, noge, usta…trebati donijeti Krista živoga svima koji u svoje zimske stanove nisu donijeli ništa za prezimiti. Onima koji ljetnu pašu nisu iskoristili niti su od bogatstva ljetnih cvjetića vidjeli išta. Onima koji su iz mora gledali Velebit i njegovo kamenje i zaključili da se nije vrijedno popeti jer je tako i onako sve samo kamenje. Oni u planinu, u odmor, u ljepotu tišine nikada nisu ni zašli. Nisu osjetili svježinu planine i njenih izvora koji teku u izobilju.
Mi koji imamo naše Velebite , Male Lošinje, Postire, Modrave i slična mjesta znamo koje bogatstvo primismo. Vraćamo se s pjesmom na ustima. Crkvo, evo nas! Obitelji raširite ruke na pozdrav. Škole i fakulteti, radujemo se povratku! Drago moje radno mjesto, sretan sam što imam posao! Nosimo iskustvo zajedništva koje želimo podjeliti s vama.
Zastanite na pozdrav i radujte se s nama. To što primismo, to vam i dajemo: Krista Živoga! Donosimo snoplje svoje koje skupismo i koje će nam davati hranu u izobilju.
Radovan Librić
Nada u ime Oca i Sina i Duha Svetoga
Osluhni na tren svoje disanje… Osluhni dah života koji ti Bog iz trena u tren daruje. Razmisli na čas o Otajstvu Presvetog Trojstva.
Milost je,dar je, beskrajno veliki dar, biti kršten u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Jesi li svjestan ove milosti? Po Isusu Kristu, Bogu i čovjeku „ imamo u vjeri pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje.“ Isus Krist je milost naša, naš život, naš put u zajedništvo života Presvetog Trojstva. To je smisao našeg života. Sva nada za nas vjernike je „slava Božja“. Sva nada je u očekivanju pomoći od Branitelja kojega je Isus obećao i poslao.On u nama razlijeva ljubav prema Ocu i Sinu. On se za nas zalaže neizrecivim uzdasima.
Kako je teško, preteško, ma nemoguće je shvatiti Otajstvo Presvetog Trojstva. Sav trud razuma nije dovoljan. Da nam se Bog sam nije objavio, da nam nije otkrio svoje lice i dalje bi tapkali u mraku. Čak i otkriven on ostaje Tajna koju nikada nećemo do kraja spoznati. On je bezdan koji nikad nećemo istražiti do dna. On je izvor žive vode koju čitavu vječnost nećemo moći ispiti. On je naš Bog. Njegovo otajstvo trebamo u vjeri sve više otkrivati ali još je važnije ulaziti sve dublje u zajedništvo s njime. Potrebno mu je dopustiti da nas po svome Duhu uvodi sve dublje u tajnu svojega života. Osjetiti ga i kušati možemo, shvatiti do kraja ne možemo.
Naša je nada „voda živa“ iz najdublje dubine Boga- izvora svega života.Ona neusporedivo nadilazi svaki površni optimizam. Ta je nada postojana i u nevoljama, progonstvima, bolestima. Ona je jača od smrti jer teče iz samog korijena Života. Važno je urastati u tu nadu, po molitvi, čitanju, po promišljanju svakodnevnog života. Tom se nadom treba hraniti, dati se njome prožeti i oblikovati. Postojati slava Božja, zbog nade u nama, eto to je naša zadaća. Bilo bi pogrešno reći da nam razum nije potreban. Ipak, ne samo razum već sve snage naše duše trebaju nam da mu priđemo, upoznamo ga i uzljubimo cijelim bićem U tome je smisao života.
Nisam siguran, ali čini mi se da je sveti Augustin promišljao o Tajni Presvetog Trojstva na obali mora. Već je gubio svaku nadu da će je shvatiti. Onda je dobio i potvrdu. Ugledao je dječaka na obali kako posudicom grabi more u malu rupu koju je iskopao rukom. Prišao mu je i rekao: „ Nikada nećeš uspjeti.“ Dječak mu je odgovorio:“ Prije ću ja preliti more u ovu rupicu nego ćeš ti shvatiti Tajnu Presvetog Trojstva.
Prijatelji, Bog je neizrecivo velik i dobar. On je neizmjerna ljubav. On je smisao života i cijele povijesti. On je jedini istinski smisao svakog čovjeka. Poklonimo se njemu živome Bogu. Priznajmo ga jedinim dostojnim klanjanja i život će nam biti prepun dostojanstva. To nije nerazumno. To je najrazumnije od svega što možemo učiniti. Ljubiti ga , to je razumno iznad svakog razuma. Iako ga razumom ne možemo potpuno shvatiti, srcem ga možemo iskusiti i razumom spoznavati silinu života koju nam daje. On se objavio kao Prisutan za nas. On je i danas među nama.
Sjeti se dragih mjesta gdje si proveo vrijeme sa prijateljima… Bi li opet volio otići na ta mjesta? Sjećaš li se vatre oko koje ste se grijali dok ste uživali uz razgovor i smijeh? Sjećaš li se noći u kojima su blistale zvijezde koje su svemu davale puninu i smisao? Sjeti se jutra dok se sunce budilo a dani su bili ispunjeni ljepotom. Vjerujem da si se ponekad u trenucima izgubljenosti i tuge vraćao na takva mjesta.
Slično čine i apostoli. Ovaj put su prisutna sedmorica. Nakon Isusove muke i smrti osjećaju se izgubljeni i s nostalgijom su došli na mjesto uz koje ih veže mnoštvo uspomena. Tu gdje se dogodio njihov početak i avantura života sa Isusom, dogodit će se novi početak. S Isusom je sve moguće… Sami po sebi ne bi mogli ništa…Cijelu noć su se trudili i ništa nisu ulovili. Poznat prizor s početka njihovog života s Isusom. Koliko su puta u zadnje vrijeme osjetili da im ništa ne ide od ruke. Uskoro će svanuti i sav trud nije donio ništa. U tom trenutku ugledaju neznanca na obali. Nisu ga odmah prepoznali, ali nakon njegovih riječi: Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete, Ivan ga odmah prepoznaje. Ivan je budan u vjeri i očima vjere odmah vidi. Petar skače u vodu i dolazi Isusu. Ne zna što bi rekao ali prilazi mu s povjerenjem. Isus im je pripremio doručak i više nije trebalo riba koje su na njegovu riječ uhvatili. Ipak, Isus ih traži da bi pokazao poštovanje prema njihovu trudu. Isus je sam rekao da bez njega ne možemo niša i to je istina. Ipak, Isus ne želi bez suradnje sa svojim učenicima i cijeni njihov trud. Želeći Petru povjeriti brigu za malu zajednicu želi ga osloboditi nelagode vezano uz njegovo zatajenje. Ne želi ga povrijediti. Ne nabraja mu propuste i grijeh. Nije mu važno što je slab, ionako će Petru sva snaga dolaziti od Isusa. Bitno mu je Petrovo srce i njegova ljubav. Triput ponavlja pitanje s malim razlikama. Bit je u ljubavi. Šimune Ivanov, ljubiš li me? Odgovor je DA. Petar je slab, ali i nakon zatajenja i svih slabosti očito je da Petar Isusa zaista voli. Njegovo povjerenje u Isusovu ljubav i praštanje puno je jače od njegovih slabosti. Isusu je to dovoljno. On ne traži savršene ljude koji će naviještati njegovu radosnu vijest već obične, malene ljude koji se potpuno oslanjaju na njega.
Nije li to utjeha i nama danas? Današnji svijet s jedne strane propagira ono što možemo nazvati zlom, a s druge strane se čudi što u tom istom svijetu ima zla i grijeha. No, izvana se traže savršeni ljudi kojih, budimo realni nema. Isus je došao upravo zato da bi potražio slabe i grešne. I svi su takvi, priznali to ili ne. Bit evanđelja je milosrdna ljubav koja od grešnika može učiniti pravednika. Isusova logika je jasna: osuditi grijeh i zlo, a čovjeka osloboditi.
Živimo u vremenu kada se Crkvu napada neobjektivno i nekritički. Zbog slučajeva sa imenom i prezimenom koje svakako treba osuditi, ako se dokaže da su počinjeni, osuđuju se mnogi nevini svećenici. Želi se srušiti povjerenje u Crkvu koju današnji čovjek još uvijek ima. Svjesni su toga i oni koji sa zloćom iskrivljuju činjenice. Ipak, Crkva će ići dalje. Crkva nisu samo ljudi i njihove slabosti. Glava Crkve je Krist, a vodi je Duh Sveti. Nikakve nevolje neće uništiti Crkvu već će je pročistiti i ojačati. Zato „hvala“ svima koji Crkvu napadaju neobjektivno. Iako joj zadaju udarce i bol potiču je da bude još bolja. I Crkva će, ohrabrena susretom s Uskrslim u euharistiji koju slavi dobiti novu snagu i svježinu. I bit će, kao što je uvijek i bila, usprkos slabosti pojedinih članova, mjesto nade i utjehe ljudima. Neka nas ne obeshrabre nevolje u društvu, ekonomske poteškoće ni ikakvi drugi problemi. Nismo sami. Isus je živ. Zar nam nije rekao: Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta? I sada nam poručuje snažnim glasom: Ne bojte se!
Mijo Rak