“Mogao bih odlučiti vući svoju nesreću posvuda. Ali neću. Ja sam više od svojih ožiljaka.” (Andrew Davidson)
Riječi za tebeStranica 1 od ukupno 9 stranica 1 2 3 > Last »
Sljedeći pohodi planirani su po rasporedu ovako:
1. jesen 2010. (46. PKP) – Donja Stubica
Kontakt osoba – Jelena Pišković, Lepa Ves 21, 49240 Donja Stubica 098 606511
2. korizma 2011. (47. PKP) – Duga Resa
Kontakt osoba – Zoran Petrčić, Frankopanska 43, 47250 Duga Resa 0981676279
3. jesen 2011. (48. PKP) – Vivodina (Žumberak)
Kontakt osoba – Nikola Čulig, Vrhovac 20,47280 Ozalj 0917638810
4. korizma 2012. (49. PKP) – Desinić
Kontakt osoba – Zlatko Meglić, Ž. Vratislava 8., Donja Stubica 49240, 0992352321
5. jesen 2012. (50. PKP) – Samoborsko gorje
Kontakt osoba – Radovan Librić, UDRUGA EKOSSPIRITUS
6. korizma 2013. (51. PKP) – Brač (posebni program)
Kontakt osoba – Tomislav Jelinčić
7. jesen 2013. (52.PKP) – Okić – Zdenčina
Kontakt osoba: Krešimir Prevendar, Goli Vrh 39, Jastrebarsko 10450, 091 6103541
Prva postaja: Isusa osuđuju na smrt
Navijačica i darkerica
- Samo je jedno u mom životu vrijedno!!! (pjeva)
- Ma kakav život… O čem ti pričaš...
- Ooooo, igraj samo!!! (pjeva)
- Malo je teško igrati kada te osude.
- Malo nas je, al nas ima, nije važno, srušit ćemo snove svima!!! (pjeva)
- E sad se napokon razumijemo. Srušeni snovi. U to se razumijem. Jako dobro. Savršeno.
- Pa dobro, zašto si tako depresivna? Što se tebi dogodilo? Nismo otišli na prvenstvo, pa eto, nije kraj svijeta… bit će bolje.
- Joj da mi je biti u tvojoj glavi da se odmorim…
- Ma što tebe muči?!
- Muči me mržnja. Muči me bol, svaki dan, cijeli dan. Muče me ljudi kad me osude zbog nekih svojih ideja, jer me žele maknuti, jer im smetam. Mučim samu sebe kada se razočaram u prijateljima i poznanicima i kolegama od kojih sam očekivala više. Trpim zbog velike nepravde koja me snašla, a bojim se, u svijetu u kakvom živimo, to je tek početak. Znaš li kako je to?
- Ne brini se. Znam koliko svijet može biti okrutan. Znam koliko često je to posve nepotrebno. Ali znam da i od lošeg početka ponekad može nastati nešto posve drugačije. I kad gubiš, možeš pobijediti. Samo ostani dovoljno dugo u publici i vidjet ćeš velike stvari. Klupko se tek počelo odmotavati.
Druga postaja: Isus prima na se križ
Darkerica i Političarka
- Jeste li čuli što se dogodilo? Rekli su mi da se klupko tek počelo odmotavati…
- Nemam komentara. Ne, oprosti, što si me ono pitala?
- Bili su grozni prema meni, govorili su stvari, iza mojih leđa, koje nimalo nisu istinite, baš ni malo. I moja prijateljica, umjesto da me utješi, rekla mi je da to tek početak.
- O, znam ja sve o tome. Kako je biti na udaru javnosti. Znaš, Političarkai su ti uvijek krivi. To sam pročitao negdje. I nikad ne mogu biti u pravu.
- Ma nema to nikakve veze s politikom, nego s čovjekom! Kad se ovako osjećam čini mi se da bih mogla živjeti na vrhu planine, daleko od boli i čežnje i potrebe… Želim da mi nitko ne treba. Kada se osloniš na ljude, cijelo vrijeme čekaš tko će se izmaknuti. I hoćeš li izgubiti ravnotežu i pasti sada ili samo malo kasnije. A ne možeš ih istjerati iz glave i prestati voljeti.
- Istina. Uvijek postoji ta mogućnost. Ali ako je ne prihvatiš, ako je ne obgrliš tako jako kao da je nikad nećeš pustiti, izmaknut će ti i prilika da upoznaš nekoga tko će pomoći s tvojim teretom, nekoga tko će utješiti, možda čak i nekoga tko će ga ponijeti umjesto tebe.
- Želiš mi reći da i osuda i patnja i bol mogu donijeti neko dobro? Ne vjerujem u to…
- Vjeruj mi. Znam da to nije popularno, ali vjeruj mi. Vidjet ćeš kako će sve završiti.
Treća postaja: Isus pada prvi put pod križem
Političarka i strankinja
- Dame i gospodo, drago mi je da ste se okupili u tako velikom broju da biste upoznali moj novi program. Svi smo čuli za glasine, govorilo se o tome, sve su novine pisale, internetski portali su srušili neke rekorde u broju posjeta i tvrdili su da se ja ne mogu vratiti, ne nakon tako velikog skandala. Danas stojim, ovdje pred vama, uzdignute glave, i želim svima reći da su bili u krivu!
Svakome se može dogoditi greška, svatko može krivo procijeniti svoje snage, možda i ući u neki posao koji neće završiti, ali tvrditi da jedna slabost znači kraj puta bila bi velika zabluda. Želim vam poručiti: vjerujte u bolju budućnost! Vjerujte da se u svima nama krije mnogo više od onoga što se na prvi pogled vidi! I nikad nemojte odustati! Samo ćete tako doći do velikih stvari.
- Ekskjuzmi! What’s hapening here? Hou are all dis people?
- Eto, dame i gospodo, ne moramo mi ići u svijet! Ako ćemo biti dovoljno strpljivi i svjesni svojih mogućnosti, svijet će doći k nama! Hvala svima i nastavite samo tako i dalje! Put na kojem se nalazimo, dobar je put!
- My way? Where is my way? I don’t now… Help me, please… I don’t now…
Četvrta postaja: Isus susreće svoju svetu Majku
Studentica i kapelan
- Hvaljen Isus i Marija!
- Uvjeke, uvjeke…
- Kako ste danas velečasni? Ima li što novoga?
- A tako, tako sve po starom…
- Jeste li bili doma?
- Joj, bio sam ovaj ponedjeljak, nakon dugo vremena. Tata je u toplicama na terapiji i bili smo samo mama i ja.
- I kako je ona?
- Iskreno da ti kažem, jako sam se iznenadio.
- Pa čime?
- Njom. Svojom mamom. Sjetio sam se mame Alojzija Stepinca koja je svaki tjedan dva dana postila da joj sin postane svećenik. Kada sam to čitao, činilo mi se kao tako velika žrtva. A sada, kad sam ponovno sreo svoju mamu, to mi činio kao ništa…
- Pa zašto?
- Nisam je dugo vidio i kad mi je došla pred oči, učinilo mi se kao da se sva smanjila, samo joj srce raste i raste… Sjeli smo i razgovarali, samo nas dvoje. Mislim da to nismo napravili od moje srednje škole. Govorila mi je o nekim stvarima za koje nisam ni znao, čega su se sve ona i otac odrekli da bih ja mogao studirati, otići iz našeg sela u veliki grad. Govorila mi je o stvarima koje je nekoć željela, a koje su nestale jer je više željela vidjeti mene sretnog. Govorila mi je o domu. Dom nije najljepše mjesto na svijetu, ali to je mjesto gdje te, kada se vratiš, uvijek prihvate. Priznajem, došao sam da bih susreo svoju majku iz osjećaja dužnosti. Otišao sam, jer sam sada potreban i na nekim drugim mjestima osim u obitelji, ali sa posve novom snagom. Snagom kakvu samo mama može dati.
Peta postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
Studentica i Sportaš
- Bog, bog, otkuda ti ovdje?
- Ma imam puno za učiti, znaš kako je kad su rokovi, pa sam samo malo izašao na sunce da razbistrim glavu i sreo našega kapelana…
- I što on kaže?
- Bio je doma. Baš je jako sretan. Govori o obitelji. Rekao mi je: ‘Ja ne moram napraviti iste greške kao moj otac. Mogu izmisliti nove novcate.’ I o svojoj majci… To mi je bilo teško slušati.
- Da, pretpostavljam da tebe, s tom tvojom tako jako netipičnom obitelji to može zbuniti.
- Pa da! Znaš, kada ja razmišljam gdje ću pronaći pomoć, savjet, podršku, ja se sjetim prijatelja… Njih biraš i upravo oni će često biti prvi koji će stati uz tebe. Ili u velikoj krizi. Ili u velikoj radosti. Ili će uspjeti biti ona razlika između krize i radosti.
- Posve te razumijem. Tako ti je i kod nas u klubu. Zajedno treniramo, zajedno se borimo, zajedno izlazimo na teren i zajedno – nekad pobijedimo, nekad izgubimo. U ovom sportu moraš biti timski igrač.
- Ma u životu moraš biti timski igrač! Kamo bi mi došli bez naših prijatelja? Snalažljivih, maštovitih, hrabrih, kao iz knjiga. Takvi ljudi uvijek na kraju pobijede, uvijek. A ako i izgube, nije važno. Bez njih bi zidovi svake sobe bili crni, olujni oblaci i vjetar zavijali bi nam stalno iznad glave tako da više ne bi čuli ni glazbu ni smijeh, ne bi prepoznali sreću ili vlastito lice u ogledalu. Naši nas prijatelji oblikuju. Samo s njima možemo ići naprijed.
Šesta postaja: Veronika pruža Isusu rubac
Sportaš i šminkerica
- Oprosti? Oprosti, možeš li mi pomoći?
- Reci brzo, žurim…
- Bojim se da sam malo podcijenio vlastite snage… Posve sam dehidrirao od ovog napora. Trener me uništio s tim dodatnim kilometrima. Možeš li mi pomoći?
- Joooj….a ono… baš sada?
- Pa sada, da, da bih krenula dalje treba mi tvoja pomoć!
- Al gle koja je gužva ovdje, možda da ti netko drugi pomogne. Znaš, nisam ti ja baš dobra u tim stvarima… S ljudima…
- Ma mislim. Pa viđao sam te ja na utakmicama.
- A da. Al to je, onak, bilo manje zbog sporta. Ajme kad se sjetim onog Mandžukića, odmah mi srčeko brže zakuca. Uf. Sad bi i meni dobro došlo malo vode.
- Ma krasno. Ja sam tu na rubu snaga, a ti o glupostima.
- Gle, imam vlažnu maramicu, hoćeš da ti malo osvježim lice?
- To bi moglo biti dobro… Ajde daj. Hvala. Baš se bolje osjećam. Mislim da ću moći nastaviti.
- Ja uvijek kažem: žena bez nekih stvari nikad ne smije izaći iz kuće! To ti je sto posto sigurno!
- Pa da. Zapravo nisam uopće očekivala da mi ti možeš pomoći, a vidiš sada.
- Zašto si me onda zaustavio?
- Želio sam ti dati priliku da me iznenadiš. I jesi. Prepreke u životu služe da možeš skakati preko njih. I k tome, ono što jesmo, Božji je dar nama. Ono što postanemo, naš je dar njemu. Sve prilike koje pružimo drugima vode k tom rastu.
Sedma postaja: Isus pada drugi put pod križem
Šminkerica i Planinarka
- Upravo sam pomogla jednom dečku, tamo vani, u gužvi!
- Da pogodim? Dala si mu svoj broj mobitela??
- Samo se ti rugaj! Rekao mi je da sam napravila baš pravu stvar!
- Kako i ne bi… S tim svojim nalakiranim noktićima? I uvijenim trepavicama? To ih obično oživi, bez obzira u kakvom su stanju…
- Baš si zloban prema meni!
- A ti si baš velika lijenčina! Ne mogu vjerovati da se već tako dugo znamo, a ti još nikad nisi sa mnom išla na neki izlet! Nisi na planinu nogom kročila! To ne možeš kupiti, ukrasti, oponašati, to iskustvo, svjež zrak i široke poglede.
- Ali kad zvuči jako opasno… I naporno… A mislim da nemam ni pravih cipela.
- Istina je. Može biti i opasno i naporno. Ako si sam. Ali ja te ne tjeram na put samu. Kad zajedno krenemo u pustolovinu, ne možeš ti toliko puta pasti, a da te ja ne bih uvijek iznova podigao. Vjeruješ li u to? Znaš li da čovjek nosi u sebi snagu da nakon većine padova uvijek može ustati i nastaviti dalje? Morala bi vjerovati u to. Ako ne vjeruješ u nove početke, sva tvoja šminka koju stavljaš između sebe i svijeta neće biti dovoljna da te zaštiti.
Osma postaja: Isus tješi jeruzalemske žene
Kapelan i Političarka
- Nije dobro. Zaista je jako zabrinjavajuće. Taj moderni svijet… pa treba se jako pomučiti da u njemu nađeš svoje mjesto.
- Jasno mi je o čemu govorite. Tako je lako ostati negdje postrani, zaboravljen, ili se istaknuti po posve nepoželjnim stvarima!
- Prije je sve bilo mnogo jednostavnije. Bijele ovce su bile dobre, a crne izopćene. Ostati u stadu je bilo pohvalno, a lutati negdje uokolo, sam, značilo je izazivati nevolju. I kao da je pastir uvijek bio tu negdje, blizu.
- Mislite da smo izgubili pastira?
- Mislim da samo izgubili upute kako doći do pastira jer smo ih tako rijetko koristili.
- Možda je to zato jer nam pastir i nije više toliko potreban. Možda se moramo snaći sami.
- To može funkcionirati neko vrijeme. Ponajviše kad je sve dobro, u rutini, uobičajeno. Ali znaš li što se događa kad dođu teški dani? Kada nam zaista zatreba utjeha? Tko će doći i osušiti suze i reći ‘blago progonjenima’ i ‘blago ožalošćenima’ i ‘blago čistima srcem’? Samo je jedan to mogao činiti. Dijeliti dobro kad je sve oko njega bilo zlo. Davati ljubav kad je sve oko njega bila mržnja. Dijeliti utjehu kad se činilo da nikakvog izlaza nema. Nitko mi ne može reći da nam On nije potreban. Samo ga moramo biti spremni susresti.
Deveta postaja: Isus pada treći put pod križem
Pankerica i darkerica
- Što li se tebi dogodilo? Izgledaš kao da su ti sve lađe potonule…
- Nije dobro, nije…
- Pa što se dogodilo?
- Život.
- Svi znamo da život nije samo rascvjetala livada i ljudi koji se drže za ruke i pjevaju… Zar si to očekivala? Zar si toliko naivna bila?
- Pa ne… ali krize iz dana u dan… Ispiti koji se padaju, zadaće koje se ne stignu napisati, roditelji koji me ne razumiju, prijatelji koji me zaboravljaju, dečko koji me neće, grijeh koji je stalno tu blizu i često jači od mene, molitve koje kao da nikad neće biti uslišane. Ne samo da sam pala, nego su me još i dobro izgazili.
- Pa to je odlično!
- Molim?!!! Kako to može biti odlično?!
- Misliš da si na dnu? Da ne možeš pasti niže i dublje? Kažem ti: odlično. Od dna možeš ići samo prema gore. Počni od neke male stvari. Digni pogled, onda glavu, pokušaj kleknuti, jednom ćeš i ustati. Ako već ne možeš letjeti, onda treba smireno padati.
- Misliš da ima nade?
- Vjerujem da uvijek ima nade. A gdje je nada, tamo je i vjera. A gdje je vjera, tamo je i ljubav.
- Gdje su nada, vjera i ljubav uvijek se može ići dalje.
Deseta postaja: Isusa svlače
Šminkerica i Sportaš
- Bojim se.Eto me ovdje, zaključane u strahu koji mi kupa lice, kosu, misli. Gubim se u njemu. Pokušavam shvatiti: nije to strah pred drugima. Ne brinem se o drugima. Nije to strah pred Bogom. Nije to strah od boli.
- Bojiš se gubitka.
- Bojim se da mi neće ostati ništa od onoga po čemu sam uvijek bio prepoznatljiv. Mogu li mi sve oduzeti? Svakako će pokušati.
- Bojiš se kraja.
- Bojim se da kraj prebrzo ne dođe. Toliko toga još uvijek imam za probati, vidjeti, čuti, susresti, okusiti, zagrliti.
- Bojiš se da nećeš biti spreman.
- Bojim se da nikad ne možeš biti do kraja spreman. Iskrenost je strašna kušnja. Rijetki je iskoriste dok ima vremena. Nije da se bez razloga uvijek pridaje velika važnost posljednjim riječima umirućih ljudi. Kada je kraj posve blizu ne troši se uludo nijedan otkucaj srca. Tada pustiš da pitanja i gubici odu od tebe, a zadržiš ono važno: priznaješ ljubav, vezanost, povjerenje, želju.
- Bojiš li se još uvijek?
- Ljudi su uzeli što su mogli. Ono što me čeka je van dometa svakog čovjeka. Više se ne bojim. Sad samo iščekujem.
Jedanaesta postaja: Isusa pribijaju na križ
Navijačica i Studentica
- Ne razumijem ja to kršćanstvo. Kakvoga vi to Boga vidite kada on u svoj svojoj nemoći bude uzdignut na križ? Što da ja u tome vidim? Kamo da gledam?
- Gledaj mu ruke. Dugački, iskrivljeni prsti, natečeni članci. Te su ruke vitlale oružjem protiv zla, smrzavale se, imale porezotine, poznavale rat u obranu svoje smrtne djece koja su razumjela… manje nego što djeca razumiju. Izmučene i otvorene ruke. Za nas.
- Što još?
- Gledaj mu oči. Tuga u njima je povezana s tim što su pretrpjele ruke. Bog koji staje između svoje zemaljske djece i svijeta tame. Borit će se za svakoga od nas pojedinačno.
- I pobjeđuje li?
- Mislim da je važnije to da ne odustaje. Čak niti kada je uzdignut sa zemlje, od svojih, na križ. Visoko podignuti križ znači da je vrijeme isteklo. Ponekad se stvari prebrzo događaju. I da nam je na raspolaganju sve vrijeme svemira i tada bi bilo prebrzo. Život je zasjeda iz koje na čovjeka vrebaju rane. Bog na križu to razumije sve do gorkoga kraja.
Dvanaesta postaja: Isus umire na križu
Kapelan i pankerica
- Smrt je ispit ljubavi.
- Takvu rečenicu bi zaista samo svećenik mogao izgovoriti.
- Misliš da nisam u pravu?
- Mnogo toga mi padne na pamet kada razmišljam o smrti. Ljubav nikad nije dio toga.
- Zašto ne? Vojnik umire za slobodu – to je ljubav prema domovini. Majka umire za dijete koje rađa – to je ljubav prema životu. Bog umire za grijehe svijeta – to je ljubav prema svakome od nas.
- Oni se žrtvuju, a nama ostavljaju svoju smrt. I sve utihne. A još su maločas bili tu. Samo trenutak i njihova kuća postade prazna, njihovo tijelo napušteno. I ja ne znam jesu li daleko, nedostiživo daleko? Ili čuju moje dozivanje? Možda vide moje suze. Ne znam.
- Bog u svemu, pa i u smrti, ima zadnju riječ. I ona nije: ‘zašto si me ostavio’?! Zadnja riječ u smrti dolazi u onaj trenutak kad se sunce zamrači, a pećine raspuknuše… Zadnja je riječ priznanje: „Uistinu, ovaj bijaše sin božji.“ Zato je smrt ispit ljubavi. Pitat će nas: jesi li ljubio njegovog Sina? Jesi li ljubio svoje bližnje? Jesi li cijenio samoga sebe? Jesi? Onda uđi u radost gospodara svoga!
Trinaesta postaja: Isusa skidaju s križa
Šminkerica i Planinarka
- Zar smo se zbog ovoga mučili? Zbog ovoga smo se penjali na to brdo koje kao da nema kraja? Zbog ovoga smo prolijevali znoj, dobivali žuljeve, patili preko svake mjere? Ovo smo došli vidjeti? Samo zalazak sunca, nekoliko žena i čovjek kojega skidaju s križa…
- Nije ti se svidio put?
- Sigurno se šališ. Bilo je jako teško, trajalo neizmjerno dugo, atmosfera je malo rasla, malo padala. Bilo je nešto tih ljudi koji su hodali u istom smjeru, ali oni mogu olakšati put samo povremeno. Sve na koncu završi samo na tvojim leđima.
- Pa zar nisi ni malo zadovoljna što si uspjela? Ovo je posljednja stanica prije kraja.
- Baš krasna stanica. Možda najgora od svih koje smo prošli. Sve do sada je još i imalo nekog smisla, ali ovo?! Uplakane žene, čovjek koji ih požuruje jer je večer, još će samo kratko imati svjetla? Izmrcvareno tijelo koje je trebalo biti kao neki veliki simbol, a vidi ga samo!
- Ovo je stanica šutnje i osluškivanja.
- Što bi mogli čuti? Nema ovdje ničega za nas.
- Nalaziš se na brdu, u smiraj dana, i čekaš. Tako je Mojsije dobio Deset zapovijedi. Tako su znatiželjni ljudi čuli Govor na gori. Tako su apostoli vidjeli preobraženje. Tiho budi. I čekaj. Ono najbolje je tek pred nama.
Četrnaesta postaja: Isusa polažu u grob
Političarka i pankerica
- Sjeme za neka buduća vremena. Kratko sakriveno u tamu da bi vječno moglo stajati na suncu.
- Ja nisam u životu ništa posijala i čekala da izraste. Što to meni znači?
- Misliš da nisi sijala? Jesi li sigurna? Kada su te ljudi tražili pomoć i ti si bila uz njih, na svoj poseban način, nije li to bilo sjeme za neko novo prijateljstvo? Kada su uživali u tvom društvu, smijali se s tobom, veselili se zajednički provedenom vremenu, nije li to bilo sjeme za neku novu ljubav? Kada su se posvađali s tobom, nisu ti željeli popustiti jer su vidjeli da griješiš, nije li to bilo sjeme za neko novo razumijevanje?
- Ali što ako tama ne prestane? Ako uvijek ostane dio našega života?
- Vjerojatno i hoće. Čak je i Gospodin na neko vrijeme potonuo u tamu. Nije li to bilo samo sjeme za jedan novi, bolji, vječni život?
Zelinske poljane za odmor duše
Nakon osam godina izbivanja vratilo se veliko stado ovaca u okolicu grada Svetog Ivana Zeline i susjedne Bedenice. Spustilo se to stado s više od 600 ovaca i u Hrvatsko zagorje, na područje Konjščine. Neobično je bilo vidjeti ovce svih naraštaja, čak i malu janjad kako dva dana pasu i složno borave na ovom području. Domaći stanovnici nisu ih tjerali sa svojih polja nego su ih dočekivali i nudili živu vodu u svojim selima i zaseocima. Njihov pastir bio je zadovoljan. Radovao se svakoj ovci, a posebno onima koje su se vratile nakon lutanja u zajedništvo. Bilo je tu ovaca planinarki, političara, studenata, šminkerica, darkerica, pankerica, svećenika, navijačica, sportašica, strankinja…i drugih. Začudo, sve su se one našle oko stola Gospodarevog u zajedništvu kakva se na pamte u tome kraju.
O čemu se zapravo radi?
Naime, u vikendu 12., 13., i 14. ožujka održan je 45. Planinarski križni put pod geslom „Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.“ (Lk 15,6) , u organizaciji udruge Ekosspiritus iz Samobora i KUD-a „Danica“ iz Bedenice, a pod pokroviteljstvom Povjerenstva za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije. Ponovno nakon osam godina stotine mladih pjesmom i molitvom zakoračalo je kroz zelinski kraj, ovog puta na dionici Sveti Ivan Zelina – Konjščina – Bedenica. Među gotovo šesto sudionika iz pedesetak zajednica Zagrebačke nadbiskupije, te grupica iz drugih krajeva, pohodu se pridružila i mala skupina iz Kotorske biskupije. Sve je počelo još u petak navečer kada se na katehezu i zajedništvo u župnoj dvorani župe sv. Ivana Krstitelja u Svetom Ivanu Zelina okupilo stotinjak sudionika. Ostali su pristigli u subotu ujutro, a dočekali su ih vrijedni župljani s okrepom, predvođeni župnikom Dragutinom Šengula. Jutarnji program, igrokaz s lutkama ovaca od kojih je svaka predstavljala jednu od uloga (političar, župnik, planinarka, šminkerica, darkerica, studentica, strankinja…), na kreativan i duhovit način uveo je sudionike u razmišljanje nad geslom. Meditacije su se nastavile i tijekom hoda prvoga dana kod križeva krajputaša, kapelica i crkvi u Zelinskom prigorju gdje su svaki od njih predstavljali jednu od postaja križnog puta. Mještani su dočekivali veliku kolonu sudionika nudeći ih čajem i domaćim kolačima. U kasnim popodnevnim satima nakon cjelodnevnog hodanja po šumama i poljima, uglavnom pod snijegom, stiglo se u Hrvatsko zagorje, Konjščinu gdje je nakon smještaja u osnovnu i srednju školu slijedio večernji program koji je sadržavao multimedijalnu katehezu ponovno baziranu na izgubljenim ovcama našega vremena. Mnogo je mladih pritom iskoristilo i mogućnost za ispovijed, a vrhunac večeri, svečanu euharistiju, predvodio je povjerenik za mlade Domagoj Matošević. Naglasio je, razmatrajući evanđelje o izgubljenoj ovci, važnost upoznavanja Boga koji traži svakog čovjeka, te kroz osobna isustva rada s potrebitima u talijanskoj komuni, Boga koji ide ususret čovjeku.
Nedjeljni hod prema Bedenici ponovno je donosio emotivne susrete s domaćim župljanima koji su se i dalje nesebično trudili krijepiti sudionike. Posebno lijepo je bilo na jedanaestoj postaji, u Beloslavcu, gdje je priređen zajednički ručak.
Završna euharistija održana je u crkvi Svih Svetih u Bedenici, predvođena don Dejanom Turza, povjerenikom za mlade Kotorske biskupije, koji je aktualizirajući nedjeljno evanđelje progovorio o izgubljenom sinu i Milosrdnom ocu. Kroz svoje viđenje ljudi koje je sreo na pohodu, slušajući ih i susrećući ih dva dana uputio im je ohrabrenje za nastavak mladenačkog hoda s Isusom. U organizaciju pohoda uključili su se brojni članovi udruge Ekosspiritus i prijatelji zajednice. Lutke, ovce, izradila je Lidija Momić iz župe Domaslovec, a štap kao zajedničko obilježje izradio je u svojoj stolarskoj radionici Valent Bedenic iz Zeline. Marko Škledar bio je na čelu organizacijskog tima iz Bedenice. Udruga „Srce“ čiji su članovi osobe s invalidetom imali su meditaciju prve postaje a i svojim rukama izradili srce od keramike kojeg su sudionici stavili na svoje naprtnjače i tako simbolično ponijeli članove na svoj hod.
Teško je opisati ljepotu zajedništva, napor puta, radosti susreta s Gospodinom. Organizator vjeruje u plodove ovakvih susreta upućujući mlade u aktivnosti njihovih župa i zajednica u kojima žive. Sljedeći pohod najavljen je za listopad u okolici Donje Stubice.
Radovan Librić