“Mogao bih odlučiti vući svoju nesreću posvuda. Ali neću. Ja sam više od svojih ožiljaka.” (Andrew Davidson)
Riječi za tebeStranica 1 od ukupno 5 stranica 1 2 3 > Last »
Zelinske poljane za odmor duše
Nakon osam godina izbivanja vratilo se veliko stado ovaca u okolicu grada Svetog Ivana Zeline i susjedne Bedenice. Spustilo se to stado s više od 600 ovaca i u Hrvatsko zagorje, na područje Konjščine. Neobično je bilo vidjeti ovce svih naraštaja, čak i malu janjad kako dva dana pasu i složno borave na ovom području. Domaći stanovnici nisu ih tjerali sa svojih polja nego su ih dočekivali i nudili živu vodu u svojim selima i zaseocima. Njihov pastir bio je zadovoljan. Radovao se svakoj ovci, a posebno onima koje su se vratile nakon lutanja u zajedništvo. Bilo je tu ovaca planinarki, političara, studenata, šminkerica, darkerica, pankerica, svećenika, navijačica, sportašica, strankinja…i drugih. Začudo, sve su se one našle oko stola Gospodarevog u zajedništvu kakva se na pamte u tome kraju.
O čemu se zapravo radi?
Naime, u vikendu 12., 13., i 14. ožujka održan je 45. Planinarski križni put pod geslom „Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.“ (Lk 15,6) , u organizaciji udruge Ekosspiritus iz Samobora i KUD-a „Danica“ iz Bedenice, a pod pokroviteljstvom Povjerenstva za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije. Ponovno nakon osam godina stotine mladih pjesmom i molitvom zakoračalo je kroz zelinski kraj, ovog puta na dionici Sveti Ivan Zelina – Konjščina – Bedenica. Među gotovo šesto sudionika iz pedesetak zajednica Zagrebačke nadbiskupije, te grupica iz drugih krajeva, pohodu se pridružila i mala skupina iz Kotorske biskupije. Sve je počelo još u petak navečer kada se na katehezu i zajedništvo u župnoj dvorani župe sv. Ivana Krstitelja u Svetom Ivanu Zelina okupilo stotinjak sudionika. Ostali su pristigli u subotu ujutro, a dočekali su ih vrijedni župljani s okrepom, predvođeni župnikom Dragutinom Šengula. Jutarnji program, igrokaz s lutkama ovaca od kojih je svaka predstavljala jednu od uloga (političar, župnik, planinarka, šminkerica, darkerica, studentica, strankinja…), na kreativan i duhovit način uveo je sudionike u razmišljanje nad geslom. Meditacije su se nastavile i tijekom hoda prvoga dana kod križeva krajputaša, kapelica i crkvi u Zelinskom prigorju gdje su svaki od njih predstavljali jednu od postaja križnog puta. Mještani su dočekivali veliku kolonu sudionika nudeći ih čajem i domaćim kolačima. U kasnim popodnevnim satima nakon cjelodnevnog hodanja po šumama i poljima, uglavnom pod snijegom, stiglo se u Hrvatsko zagorje, Konjščinu gdje je nakon smještaja u osnovnu i srednju školu slijedio večernji program koji je sadržavao multimedijalnu katehezu ponovno baziranu na izgubljenim ovcama našega vremena. Mnogo je mladih pritom iskoristilo i mogućnost za ispovijed, a vrhunac večeri, svečanu euharistiju, predvodio je povjerenik za mlade Domagoj Matošević. Naglasio je, razmatrajući evanđelje o izgubljenoj ovci, važnost upoznavanja Boga koji traži svakog čovjeka, te kroz osobna isustva rada s potrebitima u talijanskoj komuni, Boga koji ide ususret čovjeku.
Nedjeljni hod prema Bedenici ponovno je donosio emotivne susrete s domaćim župljanima koji su se i dalje nesebično trudili krijepiti sudionike. Posebno lijepo je bilo na jedanaestoj postaji, u Beloslavcu, gdje je priređen zajednički ručak.
Završna euharistija održana je u crkvi Svih Svetih u Bedenici, predvođena don Dejanom Turza, povjerenikom za mlade Kotorske biskupije, koji je aktualizirajući nedjeljno evanđelje progovorio o izgubljenom sinu i Milosrdnom ocu. Kroz svoje viđenje ljudi koje je sreo na pohodu, slušajući ih i susrećući ih dva dana uputio im je ohrabrenje za nastavak mladenačkog hoda s Isusom. U organizaciju pohoda uključili su se brojni članovi udruge Ekosspiritus i prijatelji zajednice. Lutke, ovce, izradila je Lidija Momić iz župe Domaslovec, a štap kao zajedničko obilježje izradio je u svojoj stolarskoj radionici Valent Bedenic iz Zeline. Marko Škledar bio je na čelu organizacijskog tima iz Bedenice. Udruga „Srce“ čiji su članovi osobe s invalidetom imali su meditaciju prve postaje a i svojim rukama izradili srce od keramike kojeg su sudionici stavili na svoje naprtnjače i tako simbolično ponijeli članove na svoj hod.
Teško je opisati ljepotu zajedništva, napor puta, radosti susreta s Gospodinom. Organizator vjeruje u plodove ovakvih susreta upućujući mlade u aktivnosti njihovih župa i zajednica u kojima žive. Sljedeći pohod najavljen je za listopad u okolici Donje Stubice.
Radovan Librić
Osvrt na 44. Planinarski križni put
Mladi žele uzdići Isusa
Jesenski Planinarski križni put od 9 . do 11 . listopada 2009. godine u organizaciji Udruge Ekosspiritus ujedinio je pet župa uz rijeku Kupu na njihovih 14 sakralnih objekata te oko 400 mladih koji su tri dana hodom pokazivali kako žele uzdići Isusa, 44. put po redu. Pohod je započeo večernjim programom i pripremom duhovnom domu u Lasinji , na kojemu je dio mladih hodočasnika razmišljao o problemima moderne Crkve i načinima kako ih riješiti.
Do osnovne škole u Pisarovini gdje je bilo organizirano noćenje , kolona je stigla praćena slabom kišom. U velikoj sportskoj dvorani održana je kateheza za sve sudionike i veliki broj lokalnih stanovnika koji su im se pridružili. Razmišljalo se o četiri aktualne teme : Crkva, obitelj, domovina i poziv. Svečanu euharistiju, uz više svećenika koji su ispovijedali, predvodio je svećenik Robert Mokri, duhovnik Udruge Ekosspiritus. Zbog pjesme i plesa koji je trajao sve do ponoći nitko ne bi rekao da se radilo o hodočasnicima nakon cijelog dana hoda.
U nedjeljno jutro praćena kišom kolona je , omotana u raznobojne kabanice i prekrivena kišobranima, uporno putovala preko Donje Kupčine do Šišljavića, gdje je bio ručak.Župljani su mlade dočekivali obučeni u narodne nošnje i bogatim stolovima.Tradicionalno se je birao anđeo čuvar, jedna posebna osoba s kojom se sudionici vežu molitvom , a neki kasnije i prijateljstvom.Kao zajedničko obilježje svi su nosili majice na kojima je sprijeda bilo otisnuto geslo pohoda : Da možda i vi ne kanite otići? A na leđima odgovor : Gospodine , kome da idemo ? Ti imaš riječi života vječnoga!
Prepunu župnu crkvu u Rečici propovijedi je obogatio salezijanac Damir Stojić , studentski kapelan.Nakon euharistije lokalni tamburaši ugrijali su atmosferu i mlade je bilo vrlo teško nagovoriti da pođu prema autobusima.
Skoro svaka postaja bila je popraćena bogatim stolovima prepunim kolača , narezaka, jabuka , sokova, u toj količini da se niti veliki broj hodočasnika nije mogao s njima nositi.
Zbivanje: 42. planinarski križni put
Vrijeme događanja: 11. i 12. listopada 2008.
Mjesto događanja: Kraljevec na Sutli, Rozga, Marija Gorica, Prigorje Brdovečko, Brdovec, Celine, Domaslovec
Broj sudionika: oko 500
Geslo: „Ja ću im dati novo srce“ Ez 11, 29
Himna: Ljubav je snaga i sila
Zajedničko obilježje: bedž i knjižica sa slikama i opisom sakralnih objekata, te tekstom križnog puta
Organizator: Udruga Ekosspiritus - Samobor
Domaćini: Zajednica mladih župe sv. Vida, Brdovec i Zajednica mladih župe Domaslovec
Noćenje: Osnovna škola i društveni dom u Prigorju Brdovečkom
Propovjednici: Anđelko Horvatić i Konrad Žižek
Autor teksta križnog puta: Branimir Karačić
Vremenska prognoza: Ujutro magla u nizini, koja se oko podneva razišla. Ostatak dana sunčano i ugodno toplo.
Znate li sada sve?
Ni otprilike…
U subotu ujutro autobusi su sudionike iskrcavali ravno na velike kutije s krafnama, ponešto sendviča i čaj. Tako smo sva poznata lica gledali kroz lagani premaz od šećera po licu, ali smo se snašli. Prva postaja je bila u župnoj crkvi Presvetog Trojstva, gdje je sudionike pozdravio i domaći župnik. Pokret po rosnim livadama prema Rozgi upozorio je na važnost opreme – svi koji su bili u lošijim tenisicama vrlo brzo su grabili preko polja posve mokrih nogu, a nešto kasnije i nogavica na hlačama. „Šljap, šljap“, glasala se kolona. Na drugoj postaji, nešto ranije nego inače, najavljena je postaja šutnje. Prorok Ezekiel, čije geslo je odabrano, pisao je u tom dijelu svoje knjige kako će Bog izvaditi ljudima srca kamena i dati im novo srce, srce od mesa. Upravo zato je svatko za vrijeme hoda u šutnji morao pronaći i prepoznati kamen, te ga nositi i čuvati, razmišljajući o dijelovima vlastitog srca koje je kameno, o manama koje nas ograničavaju, propustima koje činimo, slabostima koje nas muče. Nakon što su svi tako proveli nešto vremena sami sa sobom i svojim Bogom, ručak koji je slijedio na osunčanom obronku podno kapele sv. Marije Magdalene je protekao u vrlo opuštenoj atmosferi. Dijelili su se sendviči, slatkiši i osmijesi. Idealna kombinacija.
Popodnevni subotnji hod vodio nas je kroz više sela, tako da je pred kraj u koloni i oko nje trčkarao i zamjetan broj pasa. Tempo i trasa, ne previše zahtjevni, omogućili su mnogo razgovora i druženja, prepričanih dogodovština i upoznavanja novih ljudi. Mještani su se, kao i uvijek, čudili koloni mladih ljudi s velikim ruksacima i obućom koja se pomalo suši, rado nas pozdravljajući i mašući. Hodači su se pak najviše razmahali oko velike kutije forneta koja se pojavila na jednoj postaji, zajedno sa sokom i vodom. Dolaskom pred osnovnu školu u Prigorju Brdovečkom dio sudionika se morao odvojiti i otići na noćenje u društveni dom, jer drugačije ne bi bilo dovoljno mjesta, ali svi su se vratili na vrijeme za večernji program u sportskoj dvorani. Prilično maloj sportskoj dvorani koja je bila popunjena i preko posljednjeg mjesta po ključu: sjedim do tvojih nogu, a povremeno i na njima. Nedostatak kisika je malo omamljivao, ali nitko nije odustajao.
Program je počeo promocijom knjige „Idemo, Gospodine“ – monografije o fenomenu planinarskog križnog puta čije izdavanje označava završetak obilježavanja jubileja dvadeset godina održavanja te pobožnosti. Urednici Nikola Havliček, Gordana Ivir i Radovan Librić, uz pomoć više suradnika, podijelili su je u 14 poglavlja, dotičući se nastanka i plodova pobožnosti, spominjući kako se pratila u medijima, opisujući organizacijski dio posla, vezan uz animatore, duhovno oblikovanje i suradnike, govoreći o mjestu zaređenih službenika Crkve u ovoj laičkoj organizaciji, te naglašavajući veliko evangelizacijsko djelovanje planinarskog križnog puta. O značenju knjige govorio je i jedan od recenzenata, vjeroučitelj i književnik, Nikola Kuzmičić. Sudionike je pozdravila ravnateljica škole, kao i predstavnici mjesnih vlasti. Na kraju – vrhunac – slavljenje Gospodina u euharistiji. Propovijed vlč. Horvatića se dotakla brojnih tema, upućujući i upozoravajući mlade kako biti bolji vjernik i kršćanin u modernom, zahtjevom svijetu. Kao prinos darova svi sudionici su pred improvizirani oltar položili kamen kojeg su nosili od jutra, da bi tu hrpu kamenja prekrili velikim, crvenim srcem od tkanine – simbol kamenog srca koje postaje novo srce, srce od mesa. Euharistiju su, kao i obično, animirali gitaristi predvođeni Milanom, kojima se ovaj put pridružio i jedan od mlađih sudionika sa svojom violinom. Sedmaš Antonio je tako neslužbeno proglašen umjetnikom i popriličnom zvijezdom, te su ga mnogo fotografirali i hvalili sve do dugo u noć…Večernje druženje se raspršilo po raznim zakucima škole, od blagovaonice gdje se dijelio čaj i peciva, do stepenica gdje su uporni predstavnici klape „Furešti“ predvodili pjesmu, pa čak i ples. Vjerujemo kako su svi tokom večeri pogledali prezentaciju o ciljevima i djelovanju udruge Ekosspiritus koja se predstavljala u holu, a svatko je mogao nabaviti i novopredstavljenu knjigu.
Nedjelja je započela čišćenjem škole te hodom do župne crkve sv. Vida u Brdovcu, gdje je sedma, prva jutarnja postaja, izmoljena u zajedništvu sa vjernicima koji su upravo završili sa euharistijom. Pridružili su se i neki novi planinari koji dan prije nisu stigli, raspoznatljivi sa svojom čistom, ispeglanom odjećom i laganim torbama. Oštrim korakom za razbuđivanje prema rijeci, ponovno kroz maglu i oko polja kukuruza, neprestano osluškujući taj šum vode koju smo morali prijeći. Na riječnom obali dočekala nas je skela koju je skelar morao pet puta vozati lijevo – desno kako bi prevezao sve sudionike. I nitko nije morao plivati, iako su neki bili izazvani. Na drugoj obali je uvijek ljepše. Na drugoj obali je bila vruća kava i ukusni kolači, sok i čaj.
Sve su postaje bile nekako jedna blizu druge. Onu s ručkom se izdaleka moglo – ne toliko vidjeti – koliko namirisati. Tamo nas je dočekao domaći župnik župe Domaslovec vlč. Žižek i njegovi mještani iza tri kotla sa skuhanim toplim ručkom za sve sudionike. Iz ruksaka su se izvukle zdjelice i žlice i krenule degustacije jela: kotla s gulašom, kotla s grahom i trećeg, čarobnog kotla u koji su članovi lokalne gljivarske udruge ubacili gljive – vrlo, vrlo jestive gljive. Nakon takvog glavnog jela, pa još obilnog deserta sa brojnih stolova s kolačima ponovni pokret je bio zaista dobrodošao. Nešto dalje, na sljedećoj postaji, otkrili smo da maštovitost i vjera ljudi ovoga kraja nema granica: kako bi spasili križ od rušenja koje su isplanirali pripadnici komunističkih vlasti, ugradili su ga u zid vlastite kuće i tako zaštitili zauvijek. Tamo nas je ispratio i gospodin s harmonikom i pjesmom ‘Kraj kapele sv. Ane’ – siguran znak da se približavamo Samoboru.
Kraj križa u Domaslovcu počela se formirati procesija – ona prava starinska – sa muškarcima naprijed, svećenicima u sredini i šećerom na kraju… Zastava udruge Ekosspiritus se vidjela izdaleka. Rajka je predvodila pjesmu. A mještani su izlazili na ograde i prozore, neki tek čudeći se, drugi dijeleći jabuke i bombone, treći pridružujući se našem zajedništvu i hodajući prema crkvi. Crkvi iz koje su čak iznijeli dio namještaja kako bi svi vjernici mogli ući. To se ne događa često. Mladi domaćini su posljednju postaju križnog puta prikazali na scenski način, a svećenik je za vrijeme propovijedi više puta ponovio kako na misu ne moramo ići, već smijemo ići, pozvani smo. Tu povezanost koja se osjetila oko oltara prenijeli smo i na dvorište crkve i oko pladnjeva s okrepom koju su nam još jednom ponudili. Ostalo je još samo malo vremena za razmijeniti posljednje priče i smjehove, upoznati anđela čuvara kojeg smo dobili, oprostiti se s onih nekoliko najvažnijih ljudi koji će nam najviše nedostajati i čekati, nestrpljivo čekati sljedeći, proljetni pohod.