„Isuse moj, i sveti Josip bio je vozač kada je vodio Djevicu Mariju na magarcu prema Betlehemu. Blagoslovi sve vozače i one koji svojim vozilima pomažu ljudima stići do cilja putovanja. Vodi ih, brani ih, poravnaj njihove staze da bi mogli sigurno putovati.“ (Majka Terezija)
Riječi za tebeStranica 1 od ukupno 18 stranica 1 2 3 > Last »
Dvije članice i dva člana HPD-a Sv. Patrik su među daleke destinacije na koje smo putovali uvrstili i Visoke Tatre u Slovačkoj. U tjednu od 2. – 7. kolovoza 2010. otkrili smo posve novu planinu i iznendili se jednim drugačijim pristupom planinarenju.
Trase po kojima smo hodali najviše su nas iznendile obiljem vode. Stalno su nas pratili planinski potoci sa svojim zanimljivim tokovima, vodopadima i jezerima. Uz kamen i stijene, borove šume u nižim, a klekovinu na višim dijelovima, doživjeli smo i nagle promjene vremena: sunce, vjetar i kišu. Najviše bi ipak mogli govoriti o ljudima. Po prvi puta smo doživjeli planinu koja je zaista živa, ne toliko zbog svoje prirode, biljaka i životinja, nego zbog planinara koji je posjećuju. Cijelo vrijeme našega hoda bili smo okruženi obiteljima s djecom, grupicama adolescenata i umirovljenicima koji hodaju u paru. Svatko nosi svoj ruksak, kartu u rukama i gleda do kuda će ih njihova znatiželja dovesti. Upoznali smo jedan narod koji svoju planinu cijeni dovoljno da je posjećuje i dio godine živi u njoj. Osjećaji su nam varirali od čuđenja do zavisti. Provoditi slobodno vrijeme tako da se zajedno penjemo na vrhunce. Ostavlja vrlo pozitivan dojam i budi nadu za budućnost.
Ako želite i sami doživjeti nešto slično, dijelimo s vama dio našeg iskustva. Radovat ćemo se ako nekome na taj način pomognemo. Upozoravamo da su podaci prikupljeni u ljetu 2010. godine i mogu se s vremenom promijeniti, pa je prije putovanja svakako potrebno poduzeti i dodatno istraživanje drugih izvora.
Putovanje
Do Slovačke iz Samobora preporučamo putovanje autom preko Zagreba, na Varaždin, Budimpeštu, Miškolc, Košice i dalje do Poprata u kojem se skreće prema Visokim Tatrama. Gotovo čitavom dionicom postoji auto – cesta. Potrebno je kupiti vinjetu u Mađarskoj (deset dana, 11 eura) i isto tako u Slovačkoj (5 eura).
Smještaj i hrana
U podnožju planine nalazi se niz mjesta gdje je mogući smještaj različitih kategorija: od vrlo jednostavnog za 7 – 10 eura; u privatnim pansionima za oko 16 – 20 eura s doručkom; a naravno i skuplji hotelski smještaj. Boravak u planinarskim domovima, s planinarskom iskaznicom, je oko 12 – 16 eura. Domovi su uglavnom na području nacionalnog parka i do njih nije moguće doći autom. Preporučamo da se boravak najavi i rezervira mjesto, jer su često popunjeni.
Što se tiče hrane, dnevni meni moguće je naći već za nekoliko eura, što uključuje juhu i glavno tradicionalno jelo s prilogom, a često i desert. Piće je oko jedan euro (pivo, sok), a u dućanu oko pola eura. Planinarski domovi su dobro opskrbljeni i na otprilike dvije tisuće metara piće je dva eura, dok je hrana isto tako pristupačnih cijena. Planinara ima u velikom broju tako da se mogu vidjeti čitave obitelji s djecom, mladi, a i oni stariji, kako planinare i često su putovi krcati kolonama ljudi. Domaćini su vrlo ljubazni, a jezik nije zapreka jer ćete se vrlo lako sporazumijeti koristeći hrvatski jezik (prije nego engleski).
Planinarske ture
Ulaz u nacionalni park se ne naplaćuje. Planinarski putovi su dobro označeni i nose boje: plavu, žutu, crvenu… Prijelazi iz jedne na drugu stazu su izvrsno označeni na planinarskim stupovima. Satnica je označena u svim kartama i predstavlja realnu satnicu po kojoj se točno mogu planirati dnevne ture.
Planinarski putovi su uređeni tako da su na njima složeni kameni što predstavlja dodatni napor pri hodu, pogotovo kad su vlažni ili mokri. Kod svih ozbiljnijih prelazaka iznad potoka ili na planinskim prijevojima postavljeni su lanci, svojevrsne sajle za pomoć pri prijelazu i pridržavanje. Vode ima dovoljno na izvorima iz bistrih potoka koji prate mnoge trase.
Za polazak preporučamo dva mjesta: Visoke Tatre (Stary Smokovec) ili Štrpske Pleso, no naravno da nećete pogriješiti odaberete li neko drugo. Auto se ostavlja na parkiralištu (cijena 3 – 5 eura za dan), pa se kreće na stazu koju ste odabrali slijedeći dobre putokaze. Planinarske karte možete nabaviti u trgovinama, na kioscima ili u informacijskim centrima. Trase variraju od vrlo laganih do zahtjevnih, što se vidi iz prijeđene nadmorske visine koja je na karti dobro označena. Iz podnožja planine do nekih odredišta voze vlakići ili žičare koje skrate i olakšaju dio puta (cijena oko 5 eura).
Ostali sadržaji
Ukoliko vrijeme ne dopušta planinarenje, odmorite se u jednom od brojnih termalnih kupališta koji se nalaze u blizini (cijena od 15 eura). U gradićima u podnožju su brojne trgovine sportskom opremom, po ljetu sa popustima, ali se sve zatvaraju u 18, 00 sati. Postoje i drugi sadržaji, posebno sportski, poput iznajmljivanje bicikala, romobila i sl.
Zadovoljni usponom
Na potocima…
A kamo dalje?!!!
Dolaze oblaci
Jezera i vrhovi
Potoci
Tog lijepog popodneva, 2. srpnja 2010. godine, unatoč povremenom pojavljivanju oblaka, sunce nam je nekako svima jače sjalo jer smo napokon ostavili radni tjedan iza sebe i krenuli put Logorske doline. Puni entuzijazma, dobrog raspoloženje i želje za planinom stigli smo navečer do doma gdje smo se smjestili. Uz večernji ugodni razgovor upoznali smo malo bolje svih jedanaest osoba koliko je sudjelovalo i podsjetili se kakav okus ima slovensko pivo. Pogled na okolicu i strašne kamene vrhove koji strše visoko iznad nas nekima ulijevaju nevjericu da će već sutra biti na njima. Uvjereni kako je čovjek valjda pametniji ujutro, nismo vidjeli smisao da ih uvjeravamo u suprotno. Slijedi spavanje, buđenje, doručak i pokret. Lagani uspon do 50-metarskog slapa Rinka i Orlovog gnijezda (tako se zove birc napravljen od drveta u stijeni, koji svojim izgledom i položajem podsjeća na gnijezo). Čuju se prve oduševljene reakcije dok fotici bilježe nove materijale za osobnu zbirku. Slijedi uspon koji kao da nam želi reći: „ Patrikovci, ali i vas par koji to niste, sa ovom planinom se nije za šaliti.“ Oglušujemo se na to i pokušavamo uhvatiti zrak i ritam za dalje u čemu nam je pomogla okrepa na izvoru samog slapa.
Odmor na Frišofovom domu dolazi kao naručen, upijamo energiju od sunca i hmelja, susrećemo hrvatske planinare koji nam daju svijete kako i što, te krećemo dalje. U popodnevnim satima preko stijena i sajla stižemo do Kmniškog sedla i istoimene kuće. Nakon ručka i odmora oni kojima to nije bilo dovoljno produžuju odmor spavanjem, a nezasitni avanturisti se uspinju na obljižnji vrh Branu. Treći su tražili pogodno mjesto sa pogledom na dolinu gdje će slušati planinu i ona njih, te razgovorom i smijehom produbljivati strara i stvarati nova prijateljstava.
Trećeg dana, a drugog jutra, čekao nas je dug i raznolik put isprepleten kamenim stazama sa sajlama, snijegom, sipinama i za kraj putem kroz šumu. Uspon na Planjavu ozbiljno je upozorio neke da se pozabave svojom formom kako bi im slijedeći ovakav put ipak bio malo ugodniji. Jučerašnja grupa nazasitnih avanturista, s pokojim pridruženim članom, odlučila se još i za uspon na Ojstricu i najtežim mogućim putem spuštanje u dolinu. Za tu avanturu bili su nagrađeni kišom i povećanom dozom adrenalina.
Živi i zdravi sastajemo se u podnožju, na brzinu djelimo dojmove i žurimo se uhvatiti večernju misu. To su nam jako olakšali naši Isusovci iz Palme koji znaju za da je u ljetnim nedjeljama najbolje imati jednu kasnu (20:30h) kako bi ljudi slični nama svoju duhovnu okrijepu u planini mogli okruniti i zajedništvom oko euharistijskog stola. (VG)
Neki taj tjedan čekaju cijelu godinu. Prema njemu traže godišnje odmore, stvaraju planove, maštaju i nadaju se. Gotovo uvijek se isplati i preko svih očekivanja. Velebit nas je ugostio od 12. – 18. srpnja u godini 2010-oj. Velebit nas je počastio sa krasnim, sunčanim danima i neobično toplim noćima. Velebit nas je očarao i zamaglio nam pogled za svakodnevicu kako bi se mogli umorni odmoriti, prazni napuniti, bezvoljni oživjeti.
Na našem starom mjestu u Velikom Lomu, na području NP Sjeverni Velebit, uz posebnu dozvolu, digli smo šatore koje su nam zaista bili smještaj s tisuću zvjezdica. Takva se raskošna ljepota ne može stvoriti ljudskim snagama. Pričalo se da smo dijelili dolinu s tri obitelji medvjeda koji su se ipak uviđano maknuli od naše logorske vatre i buke, za razliku od tisuća obada koji su letjeli za nama kao plašt. Nakon mnogo uboda, žalopojke je prekinuo mudar komentar: Mi smo došli k njima, a ne oni k nama.“ Morali smo se naučiti suživotu, bez obzira koliko on težak bio.
U kampu je živjelo dvadesetak sudionika, članova i prijatelja HPD Sv. Patrik. Bez obzira jesu li se prizorima koji su nam darovani prepustili prvi put ili tek jedan od mnogih u nizu, na jednaki su se uporni način penjali, spuštali i hodali da bi ih upoznali još više i još bolje. Otišli smo na ogromnu livadu Lubenovac koju više nitko ne kosi i nitko ne pase i koju zbog toga neke buduće generacije više i neće moći gledati. Popeli smo se na Kozjak koji je poseban zbog livada kao iz slikovnica koje se prolaze prema vrhu, a dok smo hvatali dah mogli smo dugo promatrati kako divokoze bez tih problema trče i skaču s kamena na kamen, s livade u šumu. Pohod po vrhovima Rožanskih kukova je najdraža tradicija gdje svi ostaju bez daha – na sve moguće načine. Tamo se oslanjamo na klekovinu koja se mora čvrsto prihvatiti da bi gore rasla, držimo se sajli i ljestvi, a ponekad i jedni drugih. Iskustvo od kojeg se raste. Držali smo se Premužićeve staze pomažući u obnovi Rossijeve kolibe, odnoseći suvišni i donoseći potrebni materijal. Vratili smo se u planinarski dom Zavižan i u njegovu okolicu, koliko zbog pogleda, toliko i zbog društva koje nas gore uvijek čeka.
Svaki dan bio je obogaćen nekim duhovnim sadržajem kroz razgovor ili zajedničku molitvu, ali i tjelesnim sadržajem preko sprecijaliteta spremljenih na logorskoj vatri. Nakon višegodišnje stanke obnovio se običaj odlaska na izlazak sunca, koji je ispao prilično vjetrovit i oblačan, tako da nastavljamo čekati neku slikovitiju i možda plodonosniju priliku negdje u budućnosti. Bilo je i ponešto zbližavanja s velebitskom travaricom, kako u čisto ženskom, tako i u miješanom društvu. Neki su izgorjeli od sunca, neki se pripalili pri ognjištu, razmjenjivale su se deke i marame, tradicionalno vadila kanta iz bunara, a o počecima nekih filmskih karijeri slušajte na nadolazećem planinarskom križnom putu…
Neprocjenjiva je to prilika da bolje upoznamo sami sebe i svoje sposobnosti i ograničenja, kao i jedni druge, tuđe potrebe i želje, smjehove i tuge. I opet će doći vrijeme sljedeće ljeto kada će se taj tjedan približiti i neki će se ljudi odvažiti, stvarati planove, mašatati i nadati se… Nadamo se da ćete i vi, koji ovo čitate, biti među njima. (KP)
Iznad Lubenovca
Iščekivanje vjetrovitog izlaska sunca
Opuštanje u kampu
Lagana šetnja kroz šumu
Još uvijek šetnja kroz šumu, ali sada uzbrdo
I napokon pravi izazovi u stijeni